Article_Top_970x250

Politika je umijeće mogućega i što to znači

ekstremno muslimansko hrvatstvo

Politika je umijeće mogućega i što to znači

svibnja 12, 2017

Piše: fra Luka Marković

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

U kasnu jesen 1991. upoznao sam preko jednog prijatelja Marka Veselicu u Zagrebu. Iako sam osjećao duboko poštovanje prema tom mučeniku komunističke tiranije, hrvatskom Mandeli, nisam mogao prihvatiti neke njegove stavove. Naime, gospodin Veselica me gotovo sat vremena iskreno uvjeravao kako se bosansko-hercegovački muslimani osjećaju Hrvatima.

Uzalud sam ga upućivao na to da je kod muslimana vjernika pripadnost vjeri jača od nacionalnog osjećaja. Naime, pripadnost islamskoj zajednici (umma) nadilazi sve nacionalne okvire, pa je za očekivati da će se kod dijela bosansko-hercegovačkih muslimana nakon oslobođenja od komunističke diktature pojaviti veći osjećaj blizine prema muslimanima u svijetu nego prema susjedima. Jer islam povezuje muslimane širom svijeta puno jače nego kršćane međusobno.

Uostalom to se moglo već iščitati iz „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića koji razmišlja više o ekonomskom i ideološkom jačanju islama u svijetu nego o prosperitetu bosansko-hercegovačkih muslimana. Naime, za njega je uspon islama u svijetu bio ujedno i napredak muslimana na prostorima bivše države. Danas se to pokazuje ponajbolje na prostoru Bosne i Hercegovine.

Dok dio muslimana u Bosni i Hercegovini, jugonostalgičara, razmišlja o građanskoj državi, u kojoj bi zahvaljujući i glasovima pojedinih Hrvata ili Srba, mogli zadržati prevlast i privilegije  u Bosni i Hercegovini po uzoru na bivšu  državu, veći dio muslimana, danas Bošnjaka, prati budno događanja u svijetu islama.

Zato je i moguće ono što je kod katolika nemoguće. Moguće je da se u zanosu manifestira svaki „uspjeh“ u Turskoj ili arapskom svijetu, dok je nemoguće da Hrvati katolici s oduševljenjem slave pobjedu katoličke Italije u bilo kojoj vrsti športa.

Oduševljenje Hrvata u Bosni i Hercegovini zbog uspjeha Hrvatske nema ništa s vjerskim osjećajima. Radi se o čistom nacionalnom zanosu. Nažalost u hrvatskoj neupućenoj javnosti je još uvijek prisutna ideja o pripadnosti muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskom nacionalnom korpusu. Ta je misao prisutna u Hrvatskoj od one ratne ideje pojedinih pripadnika HOS-a „Hrvatska do Drine“ do slijepog oduševljenja danas kad neki od bosansko-hercegovačkih muslimana „kihne hrvatski“.

Nažalost politički slijepci niti danas ne vide koliko to takozvano „ekstremno muslimansko hrvatstvo“  šteti hrvatskom narodu u cjelini. To političko slijepilo ide do tih granica da se ne sagledavaju posljedice. Zanimljivo je da je rijetko tko u Hrvatskoj uočio činjenicu da se „Islamska zajednica“, čiji je Hasanbegović član, ogradila od nekih njegovih izjava.

Pa ipak to ograđivanje nije ometalo njegov daljnji rad u zajednici. Nešto od te lukavosti bi napokon mogli naučiti i oni koji u svom hrvatskom zanosu ne vide prsta ispred nosa. 

Ta opčinjenost muslimanskim hrvatstvom ide do te krajnosti da se ne sagledava velika opasnost koja iz toga proizlazi. Nemam razloga sumnjati u Hasanbegovićeve hrvatske nacionalne osjećaje, niti u ispravnost njegove borbe za preispitivanje prošlosti, pogotovo onih partizanskih zločina, čije su žrtve bili svakako i mnogobrojni bosansko-hercegovački muslimani. Što više, mislim da je to nužno. Ali pri tome se ne smije dogoditi da ta pitanja rješavaju oni čije su emocije jače od razuma, pa aplaudiraju Hasanbegoviću pri svakom njegovom koraku, ne uočavaju i moguće negativne posljedice. 

Svaki potez hrvatske politike se u Europi promatra duplim očima. Kad se danas govori o ustaškim zločinima, a bilo ih je, nitko u svijetu i Europi ne govori o tome da su ih u ime NDH počinili i muslimani. Sva ljaga pada na Hrvate katolike.

Što je možda još i bolnije politička muslimanska elita u Bosni i Hercegovini danas govori vrlo nekritično o hrvatskom ustašluku iz prošlosti i sadašnjosti, sugerirajući vrlo upadljivo kako su muslimani Bosne i Hercegovine bili uglavnom na strani „Titovog antifašizma“.

Iz toga bi pojedini hrvatski desničari mogli ponešto i naučiti. Uostalom nije mi palo uoči da se gospodin Hasanbegović bilo gdje i bilo kada izjasnio kritično o pokušaju Bošnjaka da se Hrvate u Bosni i Hercegovini stjera u zapećak beznačajnosti. Istina, moram priznati, da je i meni osobno bilo drago gledati kako kao ministar za kulturu potiskuje hrvatske jugonostalgičare i srpske lobije, uspostavljajući ravnotežu između lijevo  i desno orijentirane kulture, što je trebao biti zadatak nove hrvatske političke elite.

Nažalost ona je ponovno zakazala, pa danas izgleda da se Hasanbegović i grupica oko njega jedini bore za hrvatsku kulturu, oslobođenu kontinuiranog komunističkog i srpskog podvaljivanja. Kranje je vrijeme da se u hrvatskoj kulturi i politici Hasanbegoviću i njegovim pristalicama dadne ono mjesto koje u njoj svojim potencijalom i zaslužuju.

U suprotnom, ako se odgovorni političari i kulturni djelatnici budu i dalje dodvarali srpskim lobijima, izrazito desna opcija će rasti u hrvatskom društvu. A to nije dobro za ugled hrvatske države niti hrvatskog naroda u cjelini.

U kontekstu svih tih zbivanja teško mi je razumjeti napade na gospodina Miljana Brkića koji je s pravom upozorio gospodina Pupovca da bude tiši kad se radi o preustroju hrvatske vlade. U demokratskim zemljama Europe nacionalne manjine se ponašaju drugačije. Čak ne žele biti niti prevaga kod sastavljanja vlade. A gospodin Pupovac je čitavo vrijeme vrlo aktivan kod kreiranja hrvatske politike, koju, kad ne služi njegovim interesima, proglašava i nacionalističkom.

To će se sigurno dogoditi i s ovom novom kojoj se trenutno dodvara. Čak je više podržava od nekih članova HDZ-a. Zašto? Zašto je otrčao Vučiću na razgovore? Možda se u svemu krije strah Srbije od mogućih sukoba na Balkanu, pa im je draža stabilna Hrvatska od one koja bi se mogla udružiti sa svima onima koji su nezadovoljni srpskom politikom, koju još uvijek vode Šešeljeve i Miloševićeve pristalice (Nikolić, Vučić, Dačić).

Uostalom ovih dana je francuski filozof i publicist Bernard-Henri Levy jasno upozorio svjetsku javnost da se u Srbiji glede politike i odnosa prema susjedima nije promijenilo gotovo ništa, osim retorike.

A ona može biti jako opasna ukoliko baca neznalicama samo prah u oči. I to je razlogom više da se u Hrvatskoj počne ozbiljno politički promišljati o mogućim scenarijima, gdje, u onim kritičnim vremenima, nije za isključiti stvaranje i „nemogućih koalicija“. Uostalom, Muhamed Filipović, ne može niti danas prežaliti to da početkom devedesetih godina nije uspio zajedno s Adilom Zulfikarpašićem sklopiti sporazum s Miloševićem u Beogradu na štetu hrvatskog naroda. Da je taj sporazum sklopljen, i o tome trebaju razmišljati hrvatski političari, danas bi Hrvatska izgledala sasvim drugačije.

Možda bi o tome trebali ozbiljno promišljati dobronamjerni hrvatski političari, oni lijeve i desne orijentacije. U ostalom, što je u Hrvatskoj politička ljevica, a što desnica? Nema je. Niti je ljevica dovoljno socijalno odgovorna, niti desnica nacionalno osviješćena. I u jednoj i drugoj postoji nekoliko frakcija kojima je vlastiti interes iznad interesa naroda i države.

Da je ljevica dovoljno socijalno odgovorna ne bi bila toliko bliska novim bogatašima. A među tim bogatašima je ponajviše bivših komunističkih funkcionera i njihove djece. Dobro su se uhljebili u SPD-u kao i u HDZ-u. I nitko se ne pita na koji su način stekli kapital. Korupcija se traži samo kod onih desnih.

Isto tako da je desnica dovoljno nacionalno osviješćena ne bi se raspala zadnja vlada. Jer oni koji žele dobro svom narodu promisle tisuću puta prije nego povuku krivi potez. Niti su Mostovci trebali glasati protiv ministra Marića prije nego mu se dokaže krivica, niti je Plenković trebao rušiti svoju vladu prije nego bude siguran da za koaliciju ima podobne partnere.

Nažalost nedostatak odgovornosti prema narodu i državi je bio slabiji od želje za vlastitom afirmacijom, na jednoj i drugoj strani. Ponovila se ista igra kao i s Karamarkom. Izigrana je želja većine naroda da se jednom stvori stabilna vlada političkog centra koja će konačno pokrenuti ekonomiju, potisnuti komunističke nostalgičare i otvoriti proces lustracije.

Nažalost stvoreno je kaotično stanje u kojem nitko nikom ne vjeruje. A u takvom stanju otvara se uvijek prostor za one nedobronamjerne i emotivce koji se ne brinu puno za interes naroda. Važno je da se iz svega izvuče vlastiti ekonomski i politički profit. Opcija nema puno. A vrijeme pritišće.

 Ako Plenković stvori koaliciju s HNS-om, morat će prihvatiti prikrivati mnoge stvari koje se moglo napokon raščistiti. Ako ide na izbore, zasigurno HDZ neće moći sam stvoriti vladu. A tko zna hoće li i opstati u ovom obliku? Jer i vladanje u stranci nije samovlada, nego kompromis mogućega. Umijeće vođenja stranke sastoji se u povezivanju frakcija, a ne njihovom odbacivanju. 

A s Mostom vlade neće biti. Jer previše je tamo čistunaca koji misle da se politika može graditi neprestanom drekom o vlastitom poštenju. Što preostaje? Velika koalicija? Možda je i najbolje, pod uvjetom da u SDP-u prevlada nacionalno orijentirana frakcija. Ali u to je teško povjerovati. Jer i previše tamo ima još uvijek onih koji se rado prisjećaju onih divnih Titovih vremena u kojima se za jednu rečenicu moglo dobiti i deset godina zatvora.

Što preostaje? Kaos?  Grčka mitologija kaže da je iz kaosa nastao svijet. Možda se i u Hrvatskoj iz političkog i društvenog kaosa rodi nešto dobro? Nešto novo? Nešto što će biti svjesno odgovornosti prema narodu i državi.

A tada bi prostor za djelovanje izgubili Titoisti kao i oni koji još uvije ne shvaćaju da zbog njihovog folklorističnoga nošenja ustaške kape, nanose veliku štetu hrvatskom narodu. Jer svijet sve vidi i često drugačije prosuđuje nego emotivci i folkloraši.

Na koncu, zbog nekoliko „zagrebanata“ iz dijaspore, koji su iz čisto folklorističkog razloga nosili ustaške kape na Bleiburgu, dovedeno je pod upitnik održavanje te časne komemoracije za mnogobrojne žrtve.

Dnevnik.ba