Article_Top_970x250

„Tajna veza“ između PISA testiranja i Martine Mlinarević

"besmisao obrazovanja"

„Tajna veza“ između PISA testiranja i Martine Mlinarević

pro 04, 2019

Piše: Jurica Gudelj

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Bosni i Hercegovini ne trebaju doktori fizike ili kemije, nisu joj potrebni ni vrhunski povjesničari ili geografi; zašto itko u ovoj državi treba išta znati o robotici ili umjetnoj inteligenciji, čemu uopće bavljenje ikakvom umjetnošću? Dovoljno je samo biti vrhunski uvlakač onima na pozicijama moći, bez obzira bili to domaći ili strani akteri. K tomu, potrebna je i nešto ozbiljnija doza političkog kameleonizma i uspješna uhljebnička karijera je zajamčena.

Tijekom ovoga tjedna dobili smo i formalnu potvrdu onoga što svi stanovnici Bosne i Hercegovine svakako znaju. U još jednom segmentu života smo na začelju ljestvice. Ovoga puta riječ je o obrazovanju.

PISA testiranje, odnosno Programme for International Student Assessment najveće je obrazovno istraživanje na svijetu koje je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća pokrenula Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) s ciljem prikupljanja međunarodno usporedivih podataka o znanju i vještinama petnaestogodišnjih učenika (https://pisa.ncvvo.hr/). Od 79 zemalja obuhvaćenih velikim testiranjem, Bosna i Hercegovina zauzela je poražavajuće, ali očekivano, 62. mjesto.

BiH je, opće je mjesto, redovito na začelju svih ljestvica koje rangiraju zemlje po bilo čemu pozitivnom. Bilo bi čudno i vrhunsko iznenađenje da je s obrazovanjem nešto drugačije. U zemlji u kojoj gotovo ništa ne funkcionira, iz koje stanovništvo doslovno bježi glavom bez obzira, u kojoj se fakultetske diplome legalno kupuju na svakom koraku, u kojoj je obrazovanje manje bitno od podobnosti, u kojoj je lokalni političar mali bog, u kojoj je mržnja cjenjenija od ljubavi….ništa se drugo nije moglo ni očekivati.

Uostalom, zašto se uopće obrazovati ako se životni vijek planira provesti u BiH? Pa to je čisto gubljenje vremena i novaca. Obrazovanje je potrebno ako mlada osoba planira živjeti od svoga rada, pa su joj potrebne različite vještine, specifična znanja i određene kompetencije kako bi bila konkurentna na (zapadnom) tržištu rada. U BiH to je sve nepotrebno.

U BiH je sasvim dovoljno biti podoban, u prvom redu, sarajevskoj političkoj čaršiji i dovoljno vulgaran da te se primijeti. Ako dovoljno psujete, a  k tomu još i zajednici iz koje dolazite – onda su vam sva vrata otvorena. Pa čak i ona diplomatska.

Ako je moguće da se za veleposlanika u, recimo Češkoj, postavlja osoba bez završenog fakulteta, a koja je k tomu još i lagala o toj činjenici, odnosno javno govorila da je fakultet završila, onda nam obrazovni sustav uopće ni ne treba.

Radije učimo od malih nogu djecu kako se kroz život probijati „laktarenjem“. Učimo ih kako gaziti sve oko sebe samo da se dođe do (materijalnog) cilja. Učimo ih lagati bez stida, učimo ih vještinama muljanja, učimo ih kako širiti predrasude i stereotipe umotane u celofan borbe protiv širenja predrasuda i stereotipa, učimo ih kako varati na izborima… Bazen takvog znanja je neiscrpan i takvo znanje je na cijeni u BiH. I to u svim njenim dijelovima. Sarajevo se u ovom slučaju ističe jer je najveća sredina u zemlji i u tom je gradu skoncentrirana i najveća politička moć.

Bosni i Hercegovini ne trebaju doktori fizike ili kemije, nisu joj potrebni ni vrhunski povjesničari ili geografi; zašto itko u ovoj državi treba išta znati o robotici ili umjetnoj inteligenciji, čemu uopće bavljenje ikakvom umjetnošću? Dovoljno je samo biti vrhunski uvlakač onima na pozicijama moći, bez obzira bili to domaći ili strani akteri. K tomu, potrebna je i nešto ozbiljnija doza političkog kameleonizma i uspješna uhljebnička karijera je zajamčena.

Slučaj Mlinarević nam je sve to najbolje pokazao. Za veleposlaničku poziciju ona nije kandidirana zbog svoga spisateljskog umijeća, jer u BiH postoji čitava plejada puno kvalitetnijih i uspješnijih pisaca. Nije odjednom postala predodređena za diplomatsku karijeru ni zbog svoga aktivističkog angažmana, jer imamo opet čitav niz istaknutijih aktivista. Također, ambasadorska fotelja je ne čeka ni zbog teške bolesti s kojom se uspješno izborila, jer se i drugi ljudi svakodnevno bore s bolestima. Kvalifikacija joj nije ni obrazovanje jer fakultet nije završila.

Pa što je onda kvalificira za mjesto veleposlanice u Češkoj? Kao jedini logičan zaključak se nameće to da je uspješna u prikrivenom sotoniziranju zajednice iz koje potječe. Naime, Mlinarević ne kritizira ni Hrvate ni Hercegovinu kako bi ih učinila boljima, nego svojim vulgarnim jezikom upravo izvlači ono najgore iz Hercegovine i to kako bi pokazala da se ona protiv te i takve Hercegovine tobože bori.

S druge strane, ako se borite za građansku BiH po mjeri sarajevske političke čaršije, odnosno ukidanje konstitutivnosti, a k tomu još dolazite iz Hercegovine, onda su vam sva vrata ovog svijeta otvorena. Ako u tom procesu glasno i psujete, samo nebo postaje granica.

Mlinarević tu nije usamljena, niti je ona prva na tom popisu. Jako je velika lista Hercegovaca koji su se „prodali“ i koji su u postdaytonskoj BiH bili vjerne sluge Sarajevu. Pa sjetimo se samo Slave Kukića, Živka Budimira, Zvonka Jurišića, pa braće Jukić, Zvonimira i Branimira, pa Jerka Lijanovića i niza drugih manje poznatih osoba.

Sarajevo tu igra vještu igru – s jedne strane stalno se priča kako su „bosanski Hrvati pošteni“ i kako nisu protiv bošnjačke vizije „Bosne“, ali kako ih eto stalno radikaliziraju Hrvati iz Hercegovine. Istovremeno, stalno se iz Hercegovine izvlače nove osobe čiji angažman ima samo jedan cilj – diskreditirati hrvatsku borbu za ustavnom, pravnom i političkom jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda. Mlinarević im je tu došla kao „kec na desetku“.

Naravno, u cijeloj priči nije nevina ni sama hrvatska politika u BiH koja je od obrazovanja napravila glasačku mašineriju. Poražavajuće je da bilo koji prosvjetni radnik mora stati u stranački red kako bi dobio posao. Visoko je obrazovanje pak posebna priča koju je potrebno posebno obraditi. Tu se zapravo dovršava proces stvaranja poslušnika.

U svakom slučaju, BiH ima zajamčena nova desetljeća stagnacije i propadanja u svakom pogledu jer obrazovanje osim što je nekvalitetno, nije ni potrebno za ostvarivanje uspješne karijere po različitim državnim jaslama.  

Dovoljno je samo biti podoban i protiv „svojih“. Tako se otvaraju sva vrata.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250