Article_Top_970x250

“Ako nam je korona zaposjela život, ne mora i književnost”: Pišu li i što domaći pisci u doba korone?

PISANJE KAO UTOČIŠTE

“Ako nam je korona zaposjela život, ne mora i književnost”: Pišu li i što domaći pisci u doba korone?

svibnja 18, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(Pixabay)

Pišu li i što u doba korone, je li im pisanje utočište, kako su se "snašli" u "novom normalnom", za Dnevnik.ba, govore domaći pisci - Senka Marić, Marina Vujčić, Namik Kabil i Marko Tomaš...

Senka Marić, Marina Vujčić, Marko Tomaš i Namik Kabil, za Dnevnik.ba, govore o tomu, pišu li i što u vrijeme izolacije, kako rade i žive pisci u doba korone, te zašto je, nekima od njih, pisanje utočište.

Za Marinu Vujičić, riječ izolacija je i prije ove pandemije imala romantičan prizvuk. Značila joj je stanje na koje pisci imaju gotovo pa povlašteno pravo – jer pisanja bez izolacije nema.

 “Sad kad je izolacija postala opća imenica i ‘opće dobro’, nešto se u svemu tome pokvarilo jer je stanje kolektivno, a kolektiv teško može biti prostor stvaranja. Ja sam se snašla tako da sam otišla na selo, u zaselak u kojem živi tek nekoliko stanovnika, pa sam tamo stvorila svoj izolacijski mjehurić. Otkrila sam zemljoradnju pa dobar dio dana provodim u vrtu, a onda čitam i bilježim ako mi dođe”, izjavila je za Dnevnik.ba.

Tomaš: Prija mi nagli nestanak socijalnih neuroza

Ni Marko Tomaš nije jedan od onih pisaca koje pogoni inspiracija. Tvrdi kako bi počeo raditi nešto konkretno, treba imati određene uvjete i relativan duševni mir.

“Na početku cijele priče s posebnim mjerama, uvedenim zbog širenja virusa corona, trebao sam nekoliko dana da se priviknem na tu novonastalu socijalnu dinamiku, presložim one najobičnije, svakodnevne obveze i prilagodim ih novonastalim okolnostima. Polako sam shvatio, nakon prvih ozlojeđenih reakcija, da mi prija nagli nestanak socijalnih neuroza i određena vrsta discipline koju su u ovim uvjetima morali uvesti i oni najneskloniji disciplini.

Situaciju je, kaže Tomaš, polako počeo prihvaćati kao prinudni, neplanirani ali dobro došli odmor. Paradoks mojeg načina življenja je taj da putujem zbog posla, gotovo sam stalno na putu, a takav mi ritam onemogućuje da se sustavno bavim zanatom na kojemu počiva cijeli sustav moje egzistencije, a taj zanat je pisanje. Tomaš

Namik Kabil, pak nije u izolaciji, jer kako govori, ide svaki dan na posao pa mu je bioritam oubičajen.

 

(Namik Kabil, privatni album) 

Kabil:U ovo čudno vrijeme više mi paše čitanje

“Ustajem se u sitne sate kada svi spavaju i to je vrijeme kada obično čitam i pišem.Bez obzira što je priča kako pisci pišu i kada ne pišu, da faktički nikada ‘ne miruju’, odavno već postala stereotip, ona je tačna”, izjavio je Kabil  i dodao kao mu se čini, generalno, damu u ovo čudno vrijeme, više leži čitanje.

“Makar je to trenutno slučaj, a i to je dio spisateljskog života. Slatke su muke kada imate nekoliko knjiga koje planirate pročitati i ne znate koju bi prije uzeli”, kazao je Kabil.

Novi roman Marine Vujičić, već “niče u bilješkama”, no trenutno je više zaokupljena time hoće li joj u vrtu niknuti mrkva i matovilac koje je posijala.

“U zagrebačkoj izolaciji sam započela, a na selu završila i jednu dramu. To mi je sad već postao ustaljeni autorski ritam – između dva romana drama mi dođe kao odmorište, predah od duge forme. Još prije dolaska na selo započela sam pisati dnevnik čežnje za selom, koji je u međuvremenu postao dnevnik o životu na selu i o književnosti na selu”, kazala je.

 

(Marina Vujčić, 24sata.hr) 

Vujčić: Ako nam je virus već zaposjeo život, ne mora i književnost

Priznaje i kako ju je ta forma iznenadila, ali se sama prirodno nametnutla.

“Više mi smisla sada ima pisati o cvjetanju neke biljke nego o tome kako društvo vene. Još na početku pandemije nekako sam, valjda iz dišpeta, odlučila da tom virusu neću posvetiti ni retka. Ako nam je već zaposjeo život, ne mora nam zaposjesti i književnost”, kazala je Marina Vujčić.

Nakon što se sve, oko i u Tomaševom životu dovelo u nekakav red sukladan novonastalom konktekstu, počeo je isprva s mukom i puno utrošene energije na najobičnija rješenja, pisati i stvarati predloške za neke buduće projekte.

“Pisanje kao utočište”

“Iz dana u dan radio sam sa sve većim poletom, mozak neometan utjecajima sa strane, u poznatom, domaćem okružju, počeo je raditi u moju i korist zanata kojim se bavim. automatizmi koji i u pisanju postoje kao i u svakom drugom poslu dobili su mogućnost da funkcioniraju i, dojma sam, da mi je jako lijepo raditi. Dapače, konačno ponovno uživam u poslu i situaciji u kojoj se moram dogovoriti oko stvari jedino sa samim sobom i zadovoljiti jedino svoje kriterije”, rekao je Tomaš.

Kao da mu se, govori Tomaš, pisanje ponovno vratilo kao utočište -  proces koji na moju osobu djeluje kao meditacija ili tjelovježba na druge.

“Imam osjećaj da kontroliram ono što radim i da rezultati ovise isključivo o meni samom. A to je, priznat ćete, položaj na kojemu ljudi mogu zavidjeti. No, uvijek me čeka onaj drugi segment posla, plasiranje toga što radim kroz sustav jedne male, slabo utjecajne industrije, okružje puno sujeta i teško ostvarivih ambicija”, kazao je Tomaš. 

 

(Marko Tomaš, Anto Magzan) 

 

“Socijalna izolacija čovjeku dobro dođe kako bi obnovio vjeru u ono što radi“

U takvoj se industriji, navodi, puno duhovnih i intelektualnih kapaciteta crpi na komunikaciju sličnu potkivanju jajeta.

“Stvari dodatno kompliciraju poslovična aljkavost i neprofesionalnost koje su obratno proporcionalne veličini sujeta i ambicijama sudionika u poslu.Ali to je nešto što odlikuje svaki segment ljudskog djelovanja u ovdašnjim društvima. nije bitno što i kako radiš nego koga znaš. To je u ovako malim i slabo razvijenim društvima otužno i patetično. ujedno je i stvar koja će se zadnja promijeniti ako se ikada išta bude suštinski mijenjalo, ne pričamo, dakle, o pukoj formi, govorimo o sadržaju", naveo je Tomaš. 

Već i samo razmišljanje o svemu tome, navodi Tomaš, guši volju, slabi radni elan i s podsmijehom gleda nadahnuće i zanos.

“Kada je tome tako onda je jasno zašto periodi socijalnog izoliranja čovjeku dobro dođu kako bi preispitao prioritete i obnovio vjeru u ono što radi”, smatra Tomaš.

 

(Senka Marić, Milomir Kovačević Strašni) 

 

Marić: Korona nas je natjerala da se zamislimo i nad samima soboom

Život Senke Marić nije se pretjerano promijenio u praktičnom smislu jer i inače mnogo vremena provodi sama i radi od kuće.

“Ipak, ipak ukupna atmosfera svega što trenutno živimo utječe i na taj moj normalni životni ritam, čini mi povučenijom u sebe, zamišljenijom, tužnijom. Vjerujem da je ovo što se dešava zadnjih mjeseci natjeralo sve nas da se zamislimo i nad samima sobom i nad mnogim drugim stvarima kojima u redovnom životu ne stižemo posvetiti previše pažnje.

Prvih nekoliko tjedana nije mogla pisati, a onda se ponovno vratila.

“I zadnji sam mjesec pisala više i posvećenije nego što sam to radila ikada prije. Ne radi se o inspiraciji, možda više o potrebi za utočištem”, kazala je Marić.

Dnevnik.ba