Article_Top_970x250

Boris Rašeta za Dnevnik.ba: Andrićeva književnost je velika, vječno živa i nikada neće biti zaboravljena

INTERVJU

Boris Rašeta za Dnevnik.ba: Andrićeva književnost je velika, vječno živa i nikada neće biti zaboravljena

lis 09, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Marko Prpic/PIXSELL

Andrić je nesumnjivo majstor pripovijedanja. U njegovoj mirnoći ima nešto orijentalno. On baštini sve ovdašnje tradicije, vjere, mentalitete. Liječi li nas to? O, itekako. U njegovim djelima vidite da je sve što nam se događa savršeno opisano, dijagnosticirano, dana je patogeneza, propisani su i lijekovi - Travnička hronika je manifest nedosegnutog balkanskog nekomunističkog modernizma - ali i uzaludno; kad shvatite da ništa ne možete, pomirite se. To je neka vrsta iscjeljenja. Korespondira li Andrić s današnjicom? Njegove knjige iz 1942. aktualnije su od mojih jučerašnjih tekstova, kad je riječ o današnjici. Mudrac. Genij. Znao je on, kao i Krleža, da tu nema lijeka, da je to "bolest na smrt", rekao je Boris Rašeta u razgovoru za Dnevnik.ba.

Boris Rašeta,  novinar i publicist, povodom 127. obljetnice rođenja Ive Andrića, našeg jedinog književnog nobelovca, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o tomu što ga najviše fascinira u Andrićevoj literaturi, kojim se njegovim djelima rado vraća, što je prvo pročitao i zašto ga smatra majstorom i genijem.  

Kada ste se po prvi puta u životu upoznali s Andrićevom literaturom i kako ste to tada doživjeli? 

Ne mogu se sjetiti, čini mi se da je to bilo u osnovnoj školi - je li to bila Priča o kmetu Simanu, Ćorkan i Švabica ili nešto treće, Na Drini ćuprija, možda, ne znam, ne sjećam se. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Postoje pisci koje morate upoznati dovoljno rano - to je naprimjer Dostojevski, kojega morate čitati dok se formirate kao ličnost. Postoje  i pisci koje trebate, možda čak i morate otkrivati kasnije, takvi su Andrić i Krleža. Nakon duge pauze s Andrićem dohvatio sam se neke dosadne zime Gospođice. Mislim da me na to ponukalo to što je Krleža, u jednoj od svojih audicija kod Pavelića,  Andrića posprdno nazvao "a, fra Ivo, gospođica..." 

Pavelić je naime, 1944. godine vidjevši da rat neće svršiti pobjedom Osovine, odučio pozvati Andrića u Hrvatsku a i Krleži je ponudio tri iznimno ugledne pozicije u kulturi. Dohvatio sam se Gospođice i ostao šokiran kao malo kad: Andrić je roman o jednoj usidjelici, usto patološki škrtoj, ispisao kao najbolji krimić - taj roman je, da se izrazim današnjim rječnikom, tobogan, to je puno bolje od Agathe Christie. Kako netko to može napraviti od života takve žene? Može, ako je genij.

Što vas je kao novinara i publicistu, vjerujem, uvijek vraćalo Andrićevoj književnosti?

Ta ličnost koja se nazire iza pisma, taj stil - stil to je čovjek -  koji odiše mudrošću, staloženošću, povučenošću od ovoga svijeta. Andrić kao da je rođeni kroničar. Njegovo je pismo čarobno. Ono doista zaslužuje biti opisano kao umjetnost, danas, kad se u taj pojam trpa svašta. On ne prezire naš svijet, kojega savršeno poznaje, on ga možda pomalo sažalijeva, on ga savršeno razumije, do u detalj, sve te besmislene mržnje, opsjednutosti etnicitetom - to je autoimuna bolest kojom će ovi narodi izvršiti samoubojstva, to je danas očito - lokalna rivalstva,  i on mu želi pomoći, ukazati na to kako da nadvladaju te svoje uskovaroške poglede, ali on zna, čini mi se, da je to ćorav posao. Pa ipak, on ga radi, taj posao, u rukavicama, gospodski, otmjeno, distancirano, ali ipak ga radi...

Imate li možda neko njegovo omiljeno djelo i zašto? 

Volim Gospođicu, puno sam puta čitao Most na Žepi - Ivica Đikić mi je skrenuo pažnju na tu savršenu minijaturu, koju sam nakon te preporuke čitao puno puta i još ću, jer me životno iskustvo navodni na zaključak kako je tamo rečeno nešto najpametnije što je uopće moglo biti rečeno, neka vrst i Andrićeve želje - da u gadnim vremenima i surovom  okolišu  šuti, i stoji podalje.  Svi mi to često poželimo. A znamo da nije mogao šutjeti i biti podalje. Učinio je on puno junačkih djela, od zatvora u mladosti do ponašanja za vrijeme rata.

Obožavam jedan njegov citat koji je čista poezija: "Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi, kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer, to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina..."

Tu je sve rečeno o jugoslavenskom idealizmu, možda i svakom, čak i onda kad je jasno da je projekt propao, ostaje ta iskra. Bez nje ništa nije moguće. Pouka neimara iz Mosta na Žepi izvan je Andrićeva dosega, ne može on tako čak i kad se čini da živi upravo tako, vjerujući da je samo u šutnji sigurnost. Jer to nije život, nego smrt.

"Epska snaga pripovijedanja”, stajalo je u obrazloženju Švedske akademije znanosti i umjetnosti. U čemu se ogleda ta epska snaga pripovijedanja? Je li pripovijedanje pregaženo, ima li priča zaista iscjeliteljsku moć?  Liječi li nas književnost od života samog? U kojoj mjeri Andrićev tekst korespondira s današnjicom?

Ne znam, započeti djelo riječima "Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala..." ne zvuči previše uzbudljivo... Otkud mu to, kako to? Kad god mislim o počecima romana sjetim se nedosegnute i nedosegljive virtuoznosti Nabokovljeve Lolite, ili Jerofejevljeve Moskve Petuški - a početak Ćuprije zvuči kao neki bedeker kroz balkanske gudure.  A onda vas taj mirni početak uvuče u tu rijeku nevjerojatnom snagom, kao i, zapravo, u sve Andrićeve knjige, čak i nedovršeni Omer Paša Latas ili Travnička hronika.

On je nesumnjivo majstor pripovijedanja. U njegovoj mirnoći ima nešto orijentalno. On baštini sve ovdašnje tradicije, vjere, mentalitete. Liječi li nas to? O, itekako. U njegovim djelima vidite da je sve što nam se događa savršeno opisano, dijagnosticirano, dana je patogeneza, propisani su i lijekovi - Travnička hronika je manifest nedosegnutog balkanskog nekomunističkog modernizma - ali i uzaludno; kad shvatite da ništa ne možete, pomirite se. To je neka vrsta iscjeljenja. Korespondira li Andrić s današnjicom? Njegove knjige iz 1942. aktualnije su od mojih jučerašnjih tekstova, kad je riječ o današnjici. Mudrac. Genij. Znao je on, kao i Krleža, da tu nema lijeka, da je to "bolest na smrt".

Ove se godine navršava 65. godina od objavljivanja “Proklete avlije”. Jesu li države nastale disolucijom bivše Jugoslavije, ustvari, te proklete avlije – prostor izokrenutih vrijednosti u kojima vrijede principi sile, nasilja i samovolje, prostori u kojima su normalni životi i poredak dovedeni u pitanje?

Skoro da je tako - to je kao neki dubinski početak metastaze, naša stanja su nešto lakša ali na krajnjoj točki ovih, ne politika nego mentaliteta, stajala bi jedna takva tamnica. Pogledajmo samo komentare mase na Internetu. To je gola patologija, i sve te mase, u svim tim državama, od njih bi najradije napravile tamnicu, mučilište za svoje neprijatelje.

Ima li Andrić na današnjoj regionalnoj književnoj sceni dostojne nasljednike i autore koji se oslanjaju na njegov književni izričaj? 

Onih koji se oslanjanju na njega je mnogo, čini mi se, a nasljednika ne vidim, ali ja nisam književni teoretičar već novinar, kako bi rekao Igor Mandić, opće prakse.

Smatrate li kako nad književnicima koji su podrijetlom iz BiH veličina Ive Andrića i važnost njegove literature u svjetsko j književnosti, svojevrsni uteg? 

Pa obično u sjeni tako velikih ličnosti ne izrastaju veći nasljednici. Krleža je poharao Hrvatsku, neko vrijeme je imao više epigona nego čitatelja. Dušan Kovačević je sa svojim senzacionalnim groteskama  natjerao masu autora, naredna tri ili četiri desetljeća, da ga pokušavaju oponašati. 

Ne poznajem BIH scenu da bih mogao prosuditi je li tamo takav slučaj s Andrićem, ali mislim da je uvijek, svakome, bolje ići svojim putem nego oponašati, ma i najbolje uzore. Ne možete biti Andrić za siromašne, to je glupo.

Andrić je, doznaje se iz mnoštva radova, bio samozatajan i tih čovjek. U jednom od svojih pisama govorio je kako živi u “neprijatnoj olovnoj samoći”. 
Je li njegova literatura doživjela sličnu sudbinu? 

Ne znam, imao je on kao nobelovac i drugih izbora osim samoće, ali tako je valjda volio. Ali njegova literatura ne dijeli tu sudbinu. To je velika, vječno živa književnost, koja nikad neće biti zaboravljena.

Brojne se rasprave desetljećima vode oko toga čiji je ikojem je nacionalnom identitetu pripadao. Kako to tumačite?  

Pa ljudi se ovdje više bave pitanjem pripadnosti nego pitanjem literature i to je tragika o kojoj je baš on uvjerljivo pisao, to je ono pismo o mržnji u velikoj mjeri dobro prikazalo. Andrić je bosanski Hrvat,  u njegovom pismu, stilu i životnoj filozofiji ima puno orijentalne mudrosti, čini mi se bar, pisao je ekavicom - dakle, pripada svima koji vole dobre pisce, mudre i poštene ljude.

Čini mi se da je bio razočarani Jugoslaven, kako govori citat kojega sam naveo, ali  se o razočarenju odlučio ipak postaviti kao graditelj mosta na Žepi, raditi i šutjeti. Znao je isuviše dobro s kim ima posla.. (Katkad sam znao pomisliti da je u Omer Paši prikazao samog sebe, ali nemam dovoljno znanja da bih branio tu hipotezu, možda je to glupost.)

Svetislav Basara tvrdi kako ga iznad zaborava drži samo Nobelova nagrada. Kako vi to komentirate? U društvima zemalja gdje nitko ništa ne čita, traju rasprave kom je veliki meštar riječi pripadao? 

Pa ni Nagrada Željezare Sisak nije bila "samo nagrada" a kamoli Nobel. NI Meša, Krleža, Tin ili Kiš nisu dobili Nobela, uopće ne znam koje su nagrade dobili, ali žive. Živio bi on i bez Nobela. A o tim raspravama, kako već rekoh, on je sve znao i sve napisao. To će nas glave doći. Kod nas se sav javni život sabio u pojam etniciteta, narodnosti, nacije. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, rat ovaj, rat onaj, pobjeda ova, poraz onaj   - pa mi ni o čemu drugom ne raspravljamo! Ćeramo se, ćeraćemo se još... E, pa, nećemo. Prećerali smo. Igra je gotova.  Ove su nacije postale društva za posmrtnu pripomoć samima sebi.

Je li Andrić najveći pisac Bosne (iHercegovine)? Što mislite, što bi Andrić danas rekao za sve nas? 

Jest, najveći je i ne samo  u BiH. A danas on ne bi ništa morao reći - sve je već napisao.

“Znakovi pored puta”, knjiga mudrosti koja se, između ostalog, bavi i sudbinskim pitanjima života, smrti, savjesti, knjiga je, zapravo, svih nas, naših života, želja, patnji, boli, ali i knjiga puta i putovanja za smislom i onom Ujevićevom “kristalnom kockom vedrine”? Kako je i sam napisao “Bože, (…) daj da uvek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna”?

Genij.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250