Article_Top_970x250

Julijana Adamović za Dnevnik.ba o “Divljim guskama“: Djevojčice pokušavaju preživjeti u jedinom svijetu kojeg imaju

INTERVJU

Julijana Adamović za Dnevnik.ba o “Divljim guskama“: Djevojčice pokušavaju preživjeti u jedinom svijetu kojeg imaju

lis 14, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Robert Anic/PIXSELL

Julijana Adamović u intervju za Dnevnik.ba govori o romanu "Divlje guske" , likovima, djevojčicama, jeziku i onim Drugima koji su u ovom slučaju Bosanci, djetinjstvu i njegovim mukama i radostima, te otkriva može li književnost pomoći da se kao društvo senzibiliziramo prema onima čija su djetinjstva miljama daleko od radosti, vedrine i nevinosti.

„Njih su dve, i male su, a svet je velik, i tajnovit i ljut. Ljuta je baba, jer voli samo njih, i majka, jer ne voli babu, i otac, jer bi da voli, a ne ume“, napisao je Teofil Pančić u recenziji romana „Divlje guske“ hrvatske književnice Julijane Adamović.

„Divlje guske“ Julijane Adamović objavljila je nakladnička kuća Hena.com, a potom i beogradska Laguna. Do sada su se našle u konkrenciji i užem izboru za nekoliko važnih književnih nagrada u Hrvatskoj i BiH.

„Ovaj brilijantni roman temeljito ruši iluzije o detinjstvu kao bezbrižnom dobu i nagoni nas da se setimo svega onog što nas je nekada proganjalo, a što smo, pribegavajući tehnikama zaboravljanja, uspešno potiskivali jer zapravo nikada to nismo ni želeli da pamtimo“, naveo je Ivan Milenković za beogradsko izdanje romana "Divlje guske" koje je uredila Janja Stjepanović.  

.Julijana Adamović u intervju za Dnevnik.ba govori o romanu, likovima, djevojčicama, jeziku i onim Drugima koji su u ovom slučaju Bosanci, djetinjstvu i njegovim mukama i radostima, te otkriva može li književnost pomoći da se kao društvo senzibiliziramo prema onima čija su djetinjstva miljama daleko od radosti, vedrine i nevinosti.

U dvije godine od kako je Hena.com objavila vaš roman "Divlje guske", a potom i srbijanska Laguna, afirmativne kritike i niz, gotovo euforičnih reakcija, ne prestaju. Kako ste vi sve to skupa doživjeli? Na trenutke mi je djelovalo kao da su vas "tek otkrili". 

Nisam očekivala da će roman izazvati toliki interes. Navikla sam da mi tekstovi prolaze bez negativnih kritika, ali i bez nekih osobito afirmativnih osvrta. Činjenica je da čitatelji ipak više vole romane, dok kratke priče ostaju u sjeni. Zato i taj osjećaj (a možda i činjenica) da sam tek sad „otkrivena“. Moram priznati da me je sve skupa oko knjige „Divlje guske“ iznenadilo. U pozitivnom smislu, naravno.

Miljenko Jergović je, između ostalog, napisao kako je riječ o "neočekivanom djelu iz mračnih panonskih ravnica". Gdje je danas, i postoji li uopće, ta "ravničarska književnost" i što ju određuje? 

Nisam književni teoretičar, niti sam sigurna da su do mene stigla sva suvremena djela autora koji stvaraju tzv. „ravničarsku književnost“, ma što to značilo. Meni je prva asocijacija mađarska književnost, a toga ima toliko vrijednog, da bi mogli na Markove konake. Ipak, izdvojila bih meni najdražeg (nažalost, pokojnog) Szilàrda Borbélya. Ne samo roman „Nevoljnici: Zar je Mesija već otišao?“, već i zbirku pjesama „Tijelu“. U njoj su me posebno dirnule pjesme u prozi, posvećene ženama koje su na ovaj ili onaj način imale pobačaj. Tema je to koja me dira i na osobnoj razini, ali i kao kompleksno društveno pitanje oko kojeg se u zadnje vrijeme intenzivno raspravlja, uglavnom ne vodeći računa o samim ženama.

U recenzijama, uglavnom, stoji kako je riječ o romanu koji tematizira tjeskobno djetinjstvo, odrastanje, samoću i usamljenost dviju djevojčica, koje se neprestano nalaze u tampon zoni između majke, Babe koja im i nije baka nego tetka, te doima se, patrijarhalnog oca. Kako ste "gradili" likove? 

Kao i uvijek, neki su likovi zaista postojali/postoje. Neki su kolaž brojnih osoba koje sam upoznala/susrela, a neki su čista fikcija. Potreban vam je lik koji krade po susjedstvu i on se nekako sam od sebe oživotvori.

 

 "Bolje da vas nisam ni rodila", kaže majka djevojčica u jednom dijelu romana. Da se ne lažemo, malo nas je koji u djetinjstvu nismo čuli brojne "teške riječi". Može li se djetinjstvo preživjeti i koliko nam književnost može pomoći u tom da se kao društvo, senzibiliziramo prema djeci, a takvih je mnogo, čija djetinjstva nisu nimalo romantična, luckasta i bezbrižna? 

 Književnost uvijek može pomoći. Ne mislim to u smislu angažiranosti (u velikom sam otporu prema inzistiranju na toj    i takvoj književnosti). Više ciljem na unutarnji život čitatelja i pitanja koja mu konkretni tekst otvara, a potom i  odgovore do kojih sam dolazi. Identifikacija, ponovno proživljavanje traumatskih situacija iz kojih izlazimo jači. I emocije. Sve to nam daje književnost, pod uvjetom da je dobra.

Kakav je to "mir kojeg ne može ukrasti ni poštarev sin"? 

To je mir sa samim sobom. Kad se prihvatite sa svim svojim vrlinama i manama. Ne manama u smislu postupaka koji štete drugim ljudima, nego vlastitim iskustvima, pogreškama i karakternim osobinama koje baš i nisu visoko na ljestvici poželjnih. U romanu je to konačno prihvaćanje emocija koje junakinje osjećaju prema osobi koju drugi bližnji (i daljnji) ne vole, a ujedno i sebe kao cjelovite osobe.

"Otac skida s neba krvava sunca", "planine koje uvisoko ispuhuje ruše se pred našim očima", govore djevojčice. U kakvom one svijetu, ustvari, pokušavaju preživjeti i unatoč svemu se radovati? 

U jedinom kojeg imaju.

Zbog čega ste izabrali prvo lice množine? 

Mogla sam puno bolje oslikati unutarnje borbe likova. Trebalo mi je i za nastavak romana, kojeg možda i neće biti. Vidjet ćemo.

 

Zanimljiv mi je bio i jezik romana, brojne starinske, da ne kažem "arhaične" riječi od kojih se neke izgovaraju i u mom zavičaju. Koliko vam je bilo teško stvoriti takav jezik Babe, a koliko onaj, naivni, djetinji kod djevojčica? Najteže je odraslom čovjeku govoriti i misliti glavom djeteta? 

Jezik Babe je autentičan. Nažalost, u izumiranju. Zbog toga mi je bilo važno zabilježiti barem fragmente. U početku sam bila u dilemi hoće li mlađi čitatelji razumjeti, ali, kao i uvijek, važniji je kontekst. Jezik djevojčica pak nije bilo tako lagano ispisati. obično ste u strahu da će ispasti suviše starmalo. Premda one jesu takve: uglavnom okružene odraslim ljudima, bez prijatelja vršnjaka, iako za njima čeznu…). Ipak, tanka je linija između govora djeteta i onog u njegovo ime, i to je ono što vas kao pisca muči. Hoću li uspjeti ili će to zvučati umjetno.

Neimaština, siromaštvo, tjeskoba, samoća, usamljenost, na trenutke i ona tupa bol koju u jednom trenutku prekidaju/pogoršavaju  misli/izjave djevojčica poput one" Grleći jedna drugu, odlučile smo plakati u sebi. Možda smo se zbog tog upišale." Kako ste uspjeli stvoriti takvu atmosferu? Naravno, prisutne su i neke, barem meni, duhovite dionice poput one kada su odlučile da je "vrijeme da prestanu pušiti". 

Humor je jako važan. To je koristan obrambeni mehanizam i štaka s kojom lakše svladavate teške životne prilike. Kako sam uspjela stvoriti atmosferu, ne znam. Moguće je ona u meni. Kako bi se reklo, mračan sam tip. Šalu na stranu, tekstovi su mi uglavnom takvi, iako uvijek postoji humor. Doduše, i on je crn. Bez njega bi sve bilo patetično. A to ne želim/o.

Kako djevojčice uopće žive u rascjepima jedne takve disfunkcionalne obitelji, između majke koju voli i koja voli njih, ali i Babe i njene ljubavi? Posesivnost, ljubomora, a potom otac i "treća" sestra Monika, susjedi. Kako se "snalaze"? 

Rekla bih, odlično. Iz naizgled bezizlazne situacije, one, koristeći maštu i potporu ljudi izvan obitelji (Kolje i Lenke) uspijevaju izaći što manje „okrhnute“.

U romanu je i prisutno i stanovito gađenje, prijezir prema Bosancima koji u Babinom svijetu personificiraju, usudila bih se reći, samo zlo. To su oni koji su "namisto golubova klali jedni druge". Zašto ste izabrali baš Bosance? 

Zato što su u ovim krajevima Bosanci često označeni kao Drugi. Bosna je imala tu sudbinu da joj stanovnici migriraju, a onda i sami potomci tih migranata (iz neznanja) imaju predrasude prema došljacima.

Zapravo, svi smo negdje nekome "Bosanci"? Nije važno s koje obale Dunava, Save, Neretve se nalazimo, puno više je toga što nas "spaja" nego razdvaja? 

Da. Mislim da sam u romanu prilično na tu temu rekla.  Bilo mi je jako važno razraditi taj dio priče.

Živite i radite u Vukovaru. Mnogo ste puta istaknuli kako vas živciraju priče da se ljudi u Vukovaru gledaju preko nišana. Vukovar se često, kao i Mostar i drugi gradovi u Središnjoj Bosni, spominje kao "podijeljeni grad". Kako vi vidite te "profesionalne suočavatelje s prošlošću"? Tko i kako danas manipulira gradovima čije je stanovništvo preživjelo rat? 

Ne znam puno o prilikama u Mostaru, osim, naravno, onoga što čujem ili pročitam u medijima. A medijske informacije uzimam s dozom opreza. Jasno mi je da pozitivne vijesti ne donose klikove. Zato ne bih komentirala situaciju u Mostaru. Osim, možda, da Mostar puno više fizički „podijeljen“ grad. U Vukovaru ne postoji „lijeva i desna obala Vuke“, kad je u pitanju etnicitet stanovnika i to bi bila njegova prednost. Jesmo li je dovoljno iskoristili ne znam. Morala bih provesti jedno vrijeme u Mostaru, da bih donijela kakav-takav zaključak. A na drugi dio pitanja odgovor je: politika i političari. Udaranje u emocije ljudi, trgovina njihovom boli ili strahovima, a sve za sinekure i moć.

Kako vidite situaciju u Bosni i Hercegovini i položaj Hrvata?

Bosna je čudesna, ali i čudna zemlja. Prva asocijacija mi je riječ „krajnost“. Ni više dobrote i ljepote, ni manje pragmatičnosti, teško je drugdje naći. Kad je u pitanju položaj Hrvata u Bosni, uvjerena sam da je propuštena prilika da i njima i Bosni i Hercegovini općenito, bude puno bolje. Što budućnost nosi, ne znam. Nisam dovoljno upućena u stvarno stanje, a nemam ni kristalnu kuglu. Uglavnom, Bosni želim mir i prosperitet, a Bosancima da su zadovoljni političkim uređenjem i ekonomskim stanjem u državi. Znam da su mi želje velike, ali nada uvijek umire zadnja.

 

Julijana Adamović rođena je 1969. u Bačkoj. Njezina prva zbirka priča, Kako su nas ukrali Ciganima (SN Privlačica, Vinkovci, 2008.), nagrađena je nagradom Kiklop za najbolju debitantsku knjigu 2008., te nagradom Ivana i Josipa Kozarca kao najbolji prvijenac Slavonije 2008., a ušla je i u finale književnog festivala Galovićeve jeseni, na temu „Dvojni identiteti”. 2009. u izdanju V.B.Z.-a izlazi joj zbirka kratkih priča Konzerviranje. 2013. godine u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade objavljuje roman Da ti pamet stane, te zbirku kratkih priča za djecu Dnevnik sivog mačka i druge priče, u koautorstvu sa svojim tada dvanaestogodišnjim sinom koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris. U nakladi Semafora 2015. izlazi joj zbirka poezije Sunce na šalteru, a u 2016. treća zbirka kratke proze, Glineni anđeli, proglašena uspješnicom na književnim susretima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2017., te nagrađena stimulacijom Ministarstva kulture RH za najbolja ostvarenja u 2016. godini. Proznim djelima zastupljena je u brojnim skupnim zbirkama i na portalima. Vanjski je suradnik T-portala, gdje objavljuje osvrte na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Živi i radi u Vukovaru.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250