Article_Top_970x250

Književni prijedlozi za ljeto: Jergović, Ugrešić, Tomaš, Bužarovska...

ČITAJTE UVIJEK, NE SAMO LJETI

Književni prijedlozi za ljeto: Jergović, Ugrešić, Tomaš, Bužarovska...

srp 31, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(ilustracija Dnevnik.ba)

"Doba kože“, nova zbirka eseja Dubravke Ugrešić, Tomaševa "Pisma s juga“, provjereni naslovi Miljenka Jergovića, "Nikuda ne idem” makedonske književnice Rumene Bužarovske te pjesničke zbirke autora iz zemalja regije, samo su neki od prijedloga koje su za Dnevnik.ba izabrali Kristina Ljevak, urednica u Buybooku, pjesnik Srđan Sekulić i novinar Srđan Sandić.

Kristina Ljevak, urednica u sarajevskoj nakladničkoj kući „Buybook“, pjesnik Srđan Sekulić i novinar Srđan Sandić za Dnevnik.ba preporučuju književne naslove koje biste trebali pročitati ovog ljeta. 

"Doba kože“, nova zbirka eseja Dubravke Ugrešić, Tomaševa "Pisma s juga“,  provjerena "Mama Leone“, Miljenka Jergovića,  "Nikuda ne idem” makedonske književnice Rumene Bužarovske te pjesničke zbirke autora iz zemalja regije, samo su neki od prijedloga. 

“Zašto čitanje? Zato. Šta je za mene čitanje? Mislim da se odgovor krije u onome "zato". Čitajte ljudi, shvatićete i sami zašto ‘zato’“, izjavio je Srđan Sekulić za Dnevnik.ba. 

Srđan Sandić smatra kako je čitanje „razumijevanje i empatija i i učenje i odmor i umor i obveza i odgovornost i bol i sreća i ljubav i strast“.  

Prema riječima Kristine Ljevak, osim druženja sa dragim ljudima, ne postoji drugi veći izvor zadovoljstva od dobre književnosti. Mislim da sam sve loše faze u životu prebrodila bježeći u štit od knjiga. 

„Kada se završavao ovogodišnji Bookstan, kaže Kristina Ljevak,  koji je koincidirao sa valjda najstresnijim periodom u mom životu, a pred koji sam uredila pet novih Buybookovih knjiga, razmišljala sam kako jedva čekam prvi dan koji ću cijeli moći provesti čitajući. To je otprilike moj odnos prema čitanju“, izjavila je Ljevak za Dnevnik.ba.

Na Bookstanu je, kako je kazala, sam upoznala šestogodišnju praunuku Maka Dizdara, koja posvećeno skuplja potpise na knjigama Bookstanovih autora/ica, u Buybook stalno dolaze dva dječaka, sjednu i čitaju.

„Po meni su to najljepši prizori u ovom obesmišljenom svijetu.Tužna sam zbog onih koji ne čitaju, koji nisu imali porodično okruženje koje bi ih odvelo ka knjizi ili kasnije nastavnike/ce zbog kojih bi zavoljeli književnost. Posebna je radost imati privilegiju učestvovati u nastanku jedne knjige, u procesu u kom se iz word teksta nešto pretvara u knjigu u finalnom obliku, ta radost dok se otvaraju paketi tek pristigli iz štamparije sa mirisom nove knjige jedan je od najboljih segmenata ovog posla“, izjavila je Ljevak.  

Jednako je, raduje i činjenica da je sve više, osim u regiji i u Bosni i Hercegovini odličnih autorica, svaka uspješna knjiga koju potpisuje žena za mene je takođe praznik. 

„Još kad ne bih bila kukavica pa i sama neku napisala, gdje bi sreći vlastitoj bilo kraja“. 

Književne preporuke Kristine Ljevak: Jergović, Mehmedinović, Bužarovska, Hemon, Kabil 

Mama Leone, Miljenko Jergović 

„Mama Leone“ Miljenka Jergovića je knjiga koja se na policama kućnih biblioteka čuva pored svetih knjiga i treba je poklanjati svojoj djeci, unucima, roditeljima, razrednim starješinama, teti na tržnici...U njoj je autor sačuvao vrijeme koje je nestalo a koje se odnosi na godine kada su se slastice čuvale za nenajavljene goste, a na susjedska vrata ulazilo bez kucanja. U tom vremenu skrbilo se o dementnim, o onima na umoru, prijateljicama vlastitih majki, a prvi koraci mališana nerijetko bi bili napravljeni u tuđoj avliji. Hrana je u gostima bila ukusnija, život je bio lijep, a odlasci u Pionirsku dolinu ili do mora, preko nezaobilaznog predaha u Jablanici, bili su sve što nam je za sreću potrebno. Niko nam nije govorio kako je jedino važan vlastiti mikrokosmos. Zajedništvo je bila ključna riječ svijeta koji je nestao i o kojem je Miljenko Jergović ispisao hroniku i na osnovu čijeg bi se pisanja, ako bi to neko želio, taj svijet mogao rekonstruisati. 

Me'mad, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Posljednji roman Semezdina Mehmedinovića „Me'med, crvena bandana i pahuljica“ za koji je dobio nagrade „Mirko Kovać“ i „Meša Selimović“ bez sumnje je jedna od najvažnijih knjiga napisanih u posljednjih dvadeset godina na našim jezicima. Posvećena egzilu, sjećanju i zaboravljanju, usamljenosti koja nužno prati izmještenost, ali u prvom redu ljubavi, onoj temeljnoj kategoriji bez koje život ne bi imao previše smisla, ispričana kroz tri priče o sebi, supruzi i sinu, vrhunski je zapis autora lirske proze koji uz nesvakidašnji pripovjedački dar posjeduje i talenat da lično pretvori u univerzalno i da nas uz ugođaj u vrhunskoj književnosti podsjeti na suštinske vrijednosti. Pišući o vlastitim željama koje nisu bile velike i od kojih se nijedna nije ispunila, Mehmedinović nam postaje sagovornik na vlastitom putu prihvatanja nužnosti i spoznajii da svijet nije ni blizu onome kakvim smo ga zamišljali/e.  

Amarcord, Namik Kabil 

„Amarcord“ je roman o autorovom emigrantskom iskustvu u Americi, potom i o godinama koje su prethodile odlasku, životu i odrastanju na rijeci, u specifičnom Trebinju, čiju toplinu nije mogao pronaći ispod kalifornijskog sunca; o izmještenosti i hrabrosti da se krene u ponovno proživljavanje godina koje su bitno determinisale njegovo autorsko i ljudsko biće. „Amarcord“ nas vodi na neobično putovanje od Trebišnjice, na kojoj je pripovjedač kao dječak posvećenošću vjernika lovio ribu, do nekih udaljenih američkih plaža, na kojima ponekad ništa nije ličilo na smisao.

Upoznaćemo ga i kao predanog gledatelja filmskih ostvarenja različitih žanrova u trebinjskoj kinosali u dječačkom dobu i kao odraslog čovjeka smještenog u 12 kvadratnih metara, koji se posvećuje učenju o filmu i pisanju scenarija, bez obzira na svakodnevicu koja ne nudi previše nade da će išta od toga jednog dana biti moguće. A jeste, i nevažno da li u Americi ili ovdje. Važne su odluka i upornost. Zato je „Amarcord“ i roman o snazi volje, mogućnostima koje posjedujemo i otkrivamo onda kada smo spremni da radimo, a ne da pronalazimo izgovore.

Nije ovo tvoje, Aleksandar Hemon 

Pored toga što je izuzetan književnik, Aleksandar Saša Hemon je duhovit čovjek i duhovit autor. Njegova posljednja knjiga „Nije ovo tvoje“ najbolja je potvrda toga i u nekim segmentima se naslanja na „Ljubavi i prepreke“ u kojoj su ispisani fragmenti odrastanja i porodičnog ambijenta iz kojeg je potekao. U knjizi „Nije ovo tvoje“ Hemon odlazi dalje, detaljnije, i ma koliko tvrdili da sve ono proživljeno, kad se pretvori u književnost, postaje fikcija, teško je pomisliti, barem onim rođenim i odraslim u Sarajevu, da je išta od napisanog izmaštano. 

I ne samo da se opisano događalo autoru, događalo se i svima nama, ali to što smo dijelili iskustvo ranih buđenja i odlazaka na more te putničkih obroka iz metalnih kutija boje zlata nas ne čini piscima. Pisci, posebno najbolji među njima, iz tih zajedničkih tački jedne kulture i mentaliteta te crtica iz svojih školskih i adolescentskih dana, mogu iscrpiti ono najbolje za književnost. I s knjigom „Nije ovo tvoje“ Aleksandar Saša Hemon potvrđuje ono što je Junot Díaz ranije rekao: „Kad zatvorite oči snaga Hemonovog kolosalnog talenta ostaje“.

Nikuda ne idem, Rumena Bužarovska 

Kako ostati u istom žanru, a ponoviti uspjeh knjige Moj muž pitala sam se prije čitanje rukopisa Nikuda ne idem autorice Rumene Bužarovske. Od prve priče Vaza znala sam da strahu mjesta nema. Njeni glavni junaci su dvoje nevoljnika iz podstanarskog stana s automobilom koji više podsjeća na dječiju igračku i sve što čekaju je da njemu umre majka kako bi se smjestili u vlastitu nekretninu. Da bi nevolja bila veća, u epizodi u kojoj ih zatičemo, oni su u gostima povodom useljenja njihovih prijatelja u novi stan. A prijatelji imaju pomalo instagramski život. I tu naša junakinja izgubi strpljenje, da ne upotrijebim drugi izraz. Prepoznaće se mnogi/i u ovom prizoru i nekako nježnije prigrliti vlastite neulaštene živote i taj nesretni auto koji uvijek pali na guranje.

Vaza je priča o onima koji su ostali u posttranzicijskoj Makedoniji, koja svakako ima niz sličnosti s ostalim zemljama nastalim raspadom upokojene domovine. Rumena nas u nastavku odvodi ka onima koji su otišli, sredili vlastite živote po udobnostima amerika i koji roditelje viđaju putem Skype komunikacije i na sprovodu, a usljed nostalgije idealiziraju svoje prošle živote pripisujući ljubavima iz mladosti osobine koje ne posjeduju. 
Ima u knjizi Nikuda ne idem i onih koji su se vratili, jer je bračna partnerica odlučila da sreću u bijelom svijetu potraži s nekim drugim, dok je partneru ostalo samo da se vrati lošem gulašu na trpezi ostarjele majke. U knjizi Nikuda ne idem nema radikalnog feminizma zbog kog sam zavoljela njeno stvaralaštvu, ali ima gorke realnosti u kojoj sreće izgleda da nema ni u odlasku ni u ostanku.

 

Sandić: Ugrešić, Tomaš...

Srđan Sandić, novinar i autor, za Dnevnik.ba je izdvojio "Doba kože", novu zbirku eseja Dubravke Ugrešić, "Pisma s Juga" Marka Tomaša i pjesničke zbirke Ana Marije Grbić, 

Zemlja 2.0, Ana Marije Grbić.

Unutrašnja intonacija ove zbirke vrišti hrabrost. Napravit će vam gimnastiku očnih i srčanih mišića. Zavidim novim čitateljima. 

Doba kože, Dubravka Ugrešić 

Iznova nas ova intelektualka poziva na mišljenje i djelovanje, na osvajanje diskursa, na otvaranje očiju. Daje nam besplatnu anamnezu „sadašnjeg“, a time i budućeg nam društvenog stanja.

Pisma s juga, Marko Tomaš 

Korpus je to melankoličnih, pjesnički zanesenih, smrtno ozbiljnih eseja koji kao i Tomaševa poezija zapravo podsjećaju na bolje (prošlo bolje!) raskrinkavanjem „slobodnog“ (društva, pojedinca!). 

Šrapaneli, Danilo Lučić 

Intimna i „javno“ intimna, oštra mekano, ova nam poezija (ovi poetski tekstovi!) razotkrivaju „smisao“ tj. „svrhu“ pjesničkog jezika. Postoji li isti? Zanima li vas? Je li taj jezik i vaš jezik? 

Ususret klizeći, Uroš Prah 

Ispovjednim tonom ova zbirka svjedoči onoj romantičnoj, ali i materijalnoj „neposrednosti“ erotskog stapanja i rastapanja dvaju tijela, dvaju muških tijela. Instantnost tih interakcija trajno zaustavljena u tekstu prikazuju nam jedan mikro meandar ljubavnosti.

Preporuke Srđana Sekulića: Jergović, Tišma, Avdić 

Srđan Sekulić, pjesnik s adresom u Novom Sadu, za Dnevnik.ba izdvojio je naslove Miljenka Jergovića, Selvedina Avdića, NIN-om nagrađenu “Bernardijevu sobu” i zbirku poezije Miroslava Aleksića. 

Kap veselja, Selvedin Avdić 

Majstorski ispisana priča o jednom hotelu i šefu sale koji  pripoveda  fantastičnu hroniku ne samo mesta na kom radi, nego i grada u kome se hotel nalazi i sudbinama i avanturama njegovih stanovnika. Sjajan roman, kao i prethodni Avdićev "Sedam strahova".

Doboši noći, Miljenko Jergović 

Priča, esej ili studija o Josipu Guberniku i njegovoj potrazi za "dževerastim bosanskim drvetom", no takođe priča o nikada napisanom romanu Tina Ujevića. Jergović majstoroski prepliće stvarnost i fikciju u ovoj knjizi. 

Bernardijeva soba, Slobodan Tišma 

Knjiga koja je neizmerno uticala na mene u godinama formiranja čitalačkog ukusa. Bernardo Bernardi, novosadsko naselje Liman, komad nameštaja, stari automobil na parkingu, Dunav... Remek delo ovenčano NIN-ovom nagradom. 

Neponovljivi kod, Miroslav Aleksić 

Knjiga poezije u izdanju beogradskog "Arhipelaga". Miroslav Aleksić pesnik je koji u svojim stihovima sažima "neponovljive" slike i momente. 

Ako te mačka vidi golog, Mensur Ćatić 

Poezija, poezija, poezija. Uz Mensurove stihove zaista poželite i vi sami postati pesnik. 

G. Lujanović / Dnevnik.ba