Article_Top_970x250

MEĐUNARODNI DAN ŽENA: U mizoginom društvu spasiti nas može istinska solidarnost 

OSMI MART

MEĐUNARODNI DAN ŽENA: U mizoginom društvu spasiti nas može istinska solidarnost 

ožu 08, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(lupiga.com)

Senka Marić, književnica te novinarke Snježana Pavić i Kristina Ljevak, za Dnevnik.ba govore o važnosti obilježavanja Međunarodnog dana žena i zahvalnosti prema našim pretkinjama koje su nam omogućile da se bavimo poslovima kojim se bavimo, borbi za ženska u prava u najširem smislu te riječi i tomu,čemu trebamo učiti djevojčice...

Prvi Dan žena obilježen je 1911. godine i to nakon što je odluku o tome, godinu dana ranije, na prijedlog Clare Zetkin, donijela Socijalistička Internacional žena na svojoj konferenciji u Kopenhagenu. Razlozi potrebe i napora da se ovaj dan obilježava, već tada su se nalazili duboko u prošlosti, koja je definirana marginalizacijom i isključivanjem žena i njihovim svrstavanjem na položaje druge, manje vrijedne ili uopće nevrijedne.  

Vremenska crta borbe za žensko pravo glasa početnu točku bilježi krajem 19. stoljeća kada su sufražetkinje, pripadnice pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, počele poduzimati izravne akcije kojima su željele ukazati na svoju prisutnost u društvu i sposobnosti kojima mu mogu pridonijeti – jednako kao i muškarci. 

(libela.org) 

Vjerovalo se da žene imaju manji mozak od muškaraca 

Još koncem 19. stoljeća, za vrijeme tzv. “proljeća naroda” u Europi 1848. održana je prva konferencija o ženskim pravima u SAD-u. Desetljećima su vladale bizarne teze u smislu posljedica po društvo koje bi se mogle dogoditi u slučaju da se žene aktivnije uključuje – jedna od onih je i američkog povjesničara Williama M. Johnstona da će djevojke od učenja oćelaviti i izgubiti viti stas. Početkom 20. stoljeća, profesori Medicinskog fakulteta u Beču plasirali su tezu kako je općepoznato da žene imaju manji mozak u odnosu na muškarce.   

U takvim društvenim i političkim uvjetima i okolnostima, žene su borbu za promjenu svog položaja uglavnom vezale uz borbu za radnička prava u čemu je glavni instrument bio – štrajk. Dva najpoznatija su onaj tekstilnih radnica u New Yorku iz ožujka 1857. i štrajk radnica iz tvornice Lawrence iz 1912. pod vodstvom Elizabeth Gurley Flynn koji danas predstavlja jedan od najznačajnijih događaja u povijesti radničkog pokreta. Iz štrajkova su proizišla i sindikalna udruženja žena, a jedan od poznatijih je i onaj iz 1834. kada je 800 radnica štrajkalo zbog smanjenja plaće od 15%. 

Od štrajkova, sindikata do prava glasa 

Ipak, najbolji primjer ženske neravnopravnosti jest pravo glasa. Žene su puno pravo glasa ostvarile 1893. na Novom Zelandu, odnosno, Danskoj i Islandu gdje su ti zakoni usvojeni već 1915. Velika Britanija i SAD, zanimljivo, nisu bile zemlje predvodnice u tome- Žene su u svim državama u SAD-u pravo glasa dobile 1920., a u Velikoj Britaniji tek su 1928.  Potpuno politički izjednačene s muškarcima. Do tada su, Britanke mogle glasovati samo ako imaju više od 30 godina i određen imovinski status.  

Belgija je, primjerice, 1920. Priznala pravo glasa ženama ali samo majkama i udovicama poginulih vojnika u Velikom ratu. 
Južna Afrika pravo je uvela 1930. godine, ali samo za bijele žene – većina crnaca te crnkinje takvu privilegiju nisu imali. Portugal je ženama pravo glasa dao 1931. godine, ali s ograničenjima prema razini obrazovanja. U kronologiji ženskog prava glasa možda najviše čudi Švicarska – zadnji je kanton Federalni Vrhovni sud prisilio prihvatiti opće pravo glasa tek 1990. 

U Jugoslaviji, žene su pravo glasa dobile 1945. godine i to zahvaljujući angažmanu u Antifašističkoj fronti žena, no to je formalna odluka jer je u pitanju bio jednostranački nedemokratski sustav. Tek po osamostaljenjima Hrvatske, BiH, Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, žene su politički izjednačene s muškarcima u kontekstu prava glasa. 

 

(libela.org,PIXSELL)

Borba nije izbliza gotova 

Borba za žensku ravnopravnost nije bi izbliza gotova i završena na europskom kontinentu, međutim, žene u islamskim zemljama imaju još uvijek užasavajuće loš položaj. O tomu dovoljno govori činjenica kako, primjerice, u Saudijskoj Arabiji postoji Google aplikacija koja omogućava muževima da u svakom trenutku prate svoje žene. Također, od 2015. imaju pravo glasa ali samo na lokalnim izborima. U Iranu, primjerice, tek od 2019. žene mogu slobodno posjećivati nogometne utakmice. 

O važnosti obilježavanja Međunarodnog dana žena, zahvalnosti prema našim pretkinjama koje su nam omogućile da se bavimo poslovima kojima se bavimo, borbi za ženska prava u najširem smislu te riječi, potrebi ženske solidarnosti i onome – čemu trebamo učiti djevojčice, za Dnevnik.ba, govore Senka Marić, književnica i novinarke Snježana Pavić i Kristina Ljevak. 

Senka Marić smatra kako je ovaj svijet, nažalost, još uvijek isključivo muški svijet u kojem se i ženama i djevojčicama teško snaći. 

“Ne u mjeri u kojoj je to bio prije sto ili pedeset godina, ali još uvijek smo daleko od potpune ravnopravnosti. Svijet jeste stvoren po mjeri muškaraca, i vjerujem da žene tek počinju da ga zaista prekrajaju, prilagođavaju sebi“, izjavila je Marić za Dnevnik.ba. 

To je, tvrdi Marić, neodvojivo od svega onog što je feminizam postao u društvenom smislu, ali jednako i privatnom, jer žensko osnaživanje polazi od samih žena. 

“Da bismo znale šta želimo, šta nam je potrebno i šta nam nedostaje, nužno je da prvo znamo ko smo, kakve su naše istinske prirode i koliko smo im blizu ili daleko“, kazala je Marić.  

Iako često možemo čuti kako je proslava 8. ožujka zbog svog, gotovo pa folklornog dekora, izgubio smisao, novinarka i aktivistica, Kristina Ljevak, smatra kako neće nikada izgubiti smisao i to zahvaljujući odgovornim osobama – feministicama i aktivisticama. 

Međunarodni dan žena ne smijemo svoditi na prigodne poklone 

“Istina je da se kontinuirano nastoji obesmisliti konzumerističkim proslavama, ali neće izgubiti smisao. I nije štetno, osim što je pogrešno kada se u okviru nekih drugih datuma, poput 14. februara, klanjamo bogu trgovine, ali je problem kada više od sto godina borbe nastojimo uviti u ukrasni celofan i svesti jedan od najvažnijih datuma u ženskoj istoriji na prigodni poklon“, kazala je Ljevak za Dnevnik.ba. 

Jednako tako, Ljevak naglašava i kako joj smeta kada se 8. ožujak pokušava pretvoriti u dan majki što on nije. 

“Kada se putem nevješto izrađenih čestitki u vrtićima i nižim razredima osnovni škola žena podsjeća na svoju reproduktivnu ulogu koja joj se nameće kao primarna, ili se dostignuća žene svode isključivo na sposobnost da rodi“, naglasila je Ljevak. 

Ženska prava neće pasti u krilo kao poklon više sile 

Snježana Pavić, novinarka Jutarnjeg lista, istaknula je kako 8. ožujak važan da nas podsjeti da žene ni u 21. stoljeću nemaju ista prava kao muškarci i da će ih teško dobiti ako budu samo čekale da im padnu u krilo kao poklon više sile. 

“Dan žena je prilika da se podsjetimo kako su se žene u prošlosti borile, štrajkale i demonstrirale kako bi natjerale moćnike da im dopuste da izađu na izbore, da smiju raditi izvan kuće ili voziti automobil, ili da dobiju pravo nasljeđivanja i vlasništva”, kazala je Pavić za Dnevnik.ba. 

Ako već, smatra Ljevak, živimo u društvu koje nam ne dozvoljava da to činimo dovoljno glasno svakoga dana, onda 8. mart posebno trebamo iskoristiti da govorimo o nužnosti jednakopravnosti žena, nasilju nad ženama, femicidu, štetnosti patrijarhata i po muškarce i po žene, reproduktivnom zdravlju, učešću žena u politici i na drugim mjestima donošenja odluka. 

Sve ono što, ističe Marić, na bilo koji način obilježava ili promovira žensku borbu za ravnopravnost i podsjeća na povijesti koja nas je dovela do ovog stupnja emancipacije je pozitivna pojava. 

Sve što danas imamo dugujemo našim pretkinjama 

Današnju mogućnost da radimo, imamo pravo glasa, obavljamo rukovodeće poslove, vodimo državu, sve to, smatra Ljevak, dugujemo našim pretkinjama. 

“A kako borba ni izbliza nije gotova i kako nas još toliko  mnogo čega, onda je i naša obveza da u toj borbi,  između ostalog, ne budemo selektivne nego da se s jednakom pažnjom bavimo problemima svih žena“, kazala je Ljevak.

Jednako je, smatra Ljevak, važna radnica koja prekovremeno radi stojeći za kasom u veletrgovini i univerzitetska profesorica koja iz nekih razloga neprofesionalne prirode ne može napredovati na akademskoj ljestvici. 

U mizoginom društvu spasiti nas može istinska solidarnost 

“Navela sam primjere kršenja prava u nekim profesijama, ali i mimo toga jedino nas istinska solidarnost može spasiti u ovom mizoginom društvu koje se potrudilo, perpetuiranjem patrijarhalnih obrazaca, da stvori uvjerenje kako se žene međusobno ne podržavaju. I kad u životu naletimo na neku budalu koja se tako ponaša, ne zaboravimo da nije kriva ona nego patrijarhat“, istaknula je Ljevak. 

Pavić podsjeća i kako je 55 posto žena u Europskoj uniji doživjelo seksualno uznemiravanje i da je svaka treća žena u Eu bila žrtva fizičkog nasilja. 

“Iako fakultete završava više žena nego muškaraca, one zarađuju u prosjeku 16 posto manje nego muškarci, a žene su na samo 8 posto direktorskih mjesta u najvećim poduzećima u EU, navela je Europska komisija povodom Međunarodnog dana žena”, navela je Pavić. 

Danas imamo, napominje Pavić, puno više načina kako se boriti za žensku ravnopravnost, među ostalim i uz pomoć interneta, koji nam omogućuje da lakše dijelimo svoja iskustva, opisujemo kroz što smo morale proći i tako se međusobno osnažujemo.

 

Djevojčice moramo učiti da imaju pravo na vlastite izbore 

“Kultura nasilja ne može opstati ako osvijestimo kako patimo i zašto nam se to događa. Ako sam ja morala proći jedan dugi lanac rodno uvjetovanog nasilja od osnovne škole pa sve do radnog mjesta, ako su žene moje generacije morale prihvatiti gotovo svakodnevno seksističko iživljavanje kao nešto normalno, ne znači da to moraju i naša djeca”, kazala je. 

Djevojčice, smatra Ljevak, moramo učiti kako ne postoje “fini poslovi uza ženu” nego zanimanja koja trebaju odgovarati njihovim željama i potrebama bez obzira na to kakva je u društvu klasifikacija zanimanja napravljena. 

“Da imaju pravo na vlastite izbore i u svim drugim segmentima života. Da nikome ništa ne duguju, ponajmanje ne osobi sa kojom su u partnerskom odnosu i da partnerstvo podrazumijeva ravnopravnost“, kazala je Ljevak. 

Kada to nije tako, smatra Ljevak, moraju znati da zato “nisu same krive“ a ako se dogodi nasilje, trebaju znati da je za nasilje odgovoran nasilnik i da se nasilje mora prijaviti. 

“Ako su bile privilegovane i izbjegle sve ono što su najčešći oblici diskriminacije žena, onda uvijek moraju biti svjesne vlastitih privilegija i posvetiti se onima koje nisu imale tu sreću“, istaknula je Ljevak.  

Pavić, također, navodi kako ih moramo učiti od malih nogu da su jednako vrijedne i da jednako zaslužuju. 

Važno je, prema Marić, da spoznaju tko su one zaista same po sebi i da ne podliježu vanjskim imperativima kako trebaju živjeti, kakve trebaju biti i koje su usloge koje trebaju ispunjavati. 

“Važno je da vole sebe i žive po vlastitoj mjeri” 

 “Trebaju znati da mogu šta god požele. Imaju jednaka prava na sve kao i muškarci. Važno je da vole sebe u svakom svom aspektu, pa tako i fizičkom, modne industrije ne smiju diktirati kako treba izgledati njihovo tijelo. Trebaju tragati za stvarima koje ih čine sretnim, jer najvažnije je imati istinsku strast. To je tačka iz koje se osmišljava život. Neka prigrle sebe, svoje istinske prirode i žive po vlastitoj mjeri“, kazala je Marić. 

Dnevnik.ba