Article_Top_970x250

Slavenka Drakulić za Dnevnik.ba: Umjetnost je jedina sloboda koju čovjek uživa 

INTERVJU

Slavenka Drakulić za Dnevnik.ba: Umjetnost je jedina sloboda koju čovjek uživa 

ruj 30, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Boris Scitar/PIXSELL

Zapravo situacija u kojoj je pisac prisiljen da postane glasnogovornik naroda je dosta simptomatična jer nam govori o stupnju neslobode u društvu. U demokracijama ne postoje neprijatelji, već ljudi koji drugačije misle i za to se obično ne ide u zatvor, makar ni jedna vlast ne voli kritiku, izjavila je književnica Slavenka Drakulić u razgovoru za Dnevnik.ba.

Slavenku Drakulić nije potrebno posebno predstavljati: hrvatska novinarka i književnica s gotovo četrdeset godina karijere, 14 knjiga, prijevodi na više od 20 stranih jezika. Početak su bili „Smrtni grijesi feminizma“ (1984.), bio  je to jedan od prvih priloga feminizma u bivšoj Jugoslaviji, a uslijedili su publicistički naslovi “Kako smo preživjeli“, “Oni ne bi ni mrava zgazili“, “Tijelo njenog tijela“ i “Basne o komunizmu“.  Drakulić je u književnosti okrenuta ženskom tijelu, bolesti, traumi.

Objavila je romane “Hologrami straha“, “Mramorna koža“, “Kao da me nema“, “Božanska glad“, “Optužena“. U romanima  “Frida ili o boli“, “Dora i Minotaur“, "Mileva Einstein, teorija tuge“  bavila se trima kreativnim ženama koje su živjele s poznatim umjetnicima i znanstvenicima. Nakladnička kuća „Fraktura“ nedavno je objavila knjigu priča „Nevidljiva žena i druge priče“ koja tematizira starost, starenje, usamljenost: sve ono što se (ne) dogodi kada i žene i muškarci ostare. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska.

Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima, među kojima su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian, Neue Zürcher Zeitung i Eurozine.

U razgovoru za Dnevnik.ba, Drakulić govori o književnosti, pisanju i čitanju, ženama i njihovom položaju, BiH i sjećanjima na našu zemlju. 

Vaša zbirka priča “Nevidljiva žena i druge priče” jedna je od rijetkih knjiga uopće koja se bavi temama – starenja, starosti i one “suvišnosti” svakog čovjeka kada ostari. Zbog čega starost, osobito, ženska starost nije dobila mjesto u literaturi? Imaju li žene u 21. stoljeću, “pravo biti stare”?

I sama sam se to zapitala kad sam krenula razmišljati o ženskoj starosti kao temi za novu knjigu. Uočila sam da pisci, za razliku od spisateljica, nemaju s tim problema. Uzmite romane Philipa Rotha ili J. M. Coetzeea koji bez kompleksa opisuju starost i probleme svojih junaka. Doduše, tim junacima je zajedničko da ih najviše brine opadanje seksualne moći, barem toliko koliko i usamljenost, što se za žene ne bi moglo reći... Razlika u odnosu prema starenju između muškaraca i žena postoji ne samo u životu, nego i u književnosti. Proizlazi naravno iz njihovog različitog položaja. Spisateljice se suzdržavaju čak i u autobiografijama pisati o starosti tijela. Radije pišu o psihološkim aspektima starosti. U pravu ste kad spominjete pravo žene da bude stara jer kultura u kojoj živimo sve čini da joj to pravo ospori. Postoji cijela industrija ljepote, od prehrane do gimnastike i kozmetike, koja se zasniva na vrijednosti koju ženi daje izgled. Na primjer, sijeda kosa znači predaju, odustajanje od ženstvenosti čak bez obzira na poodmakle godine i na činjenicu da u tim godinama žena možda uopće ne želi zavoditi. A to "zapuštanje" skoro je jednako nepristojno kao psovanje ili pljuvanje.
Zanimljivo mi je osim toga da žene posežu za temom bolesti, naročito Alzheimera, kako bi opisale propast tijela. Očito je to zastrašujuća tema.

Ako zanemarimo onu golu, čistu i bezdušnu definiciju starosti kako je vidi medicina, kako biste vi definirali starost? 

Ne bih je definirala, radije bih opisala stanje, koje po mome mišljenju karakterizira oba spola a to su nesigurnost, osjećaj suvišnosti i ovisnosti - ali iznad svega krhkost i usamljenost. No čak i ovdje se pokazuju razlike, žene se osjećaju manje usamljenima zbog svoje rodne uloge. Naime, patrijarhalno društvo im je namijenilo ulogu brige za druge, pa one samo nastavljaju ono što su radile cijeli život, pomagati djeci i unucima, susjedima, rođacima... što ih čini potrebnima i ublažava osjećaj suvišnosti. Muškarci teško izlaze iz svoje uloge hranitelja koja im daje moć i važnost, teško se prilagođavaju novoj situaciji  i doživljavaju je kao gubitak identiteta.

(Matija Habljak /PIXSELL)

Ima li književnost obvezu biti društveno angažirana, kakvu to, primjerice ima novinarstvo?

Ne bismo trebali generalizirati, ali vjerujem da književnost, kao i niti bilo koja druga umjetnost ne bi trebala imati obavezu angažmana. Umjetnost je jedina sloboda koju čovjek uživa. Međutim, ipak treba uzeti u obzir situacije u totalitarnim režimima kada pisac silom prilika postane - ili ga ljudi tako vide - neka vrsta zastupnika, borca za slobodu govora, za ljudska prava. Čak i protiv njegove volje. Njegova djela i vlast tumači na takav način pa kao Osip Mandeljštam ili Aleksandar Solženjicin završe u logoru ili zatvoru. Zapravo situacija u kojoj je pisac prisiljen da postane glasnogovornik naroda je dosta simptomatična jer nam govori o stupnju neslobode u društvu. U demokracijama ne postoje neprijatelji, već ljudi koji drugačije misle i za to se obično ne ide u zatvor, makar ni jedna vlast ne voli kritiku. Iz istog razloga potlačenosti u autoritarnom patrijarhalnom društvu spisateljice koje pišu o ženama postaju glasnogovornice ženskih prava, iako im to možda nije bila namjera. Sloboda izražavanja, govora, mišljenja, pisanja... trebale bi biti neupitne. Bojim se da smo mi, koji živimo u državama u vječnoj tranziciji, još jako daleko od toga. Izgleda da u ovim krajevima  volimo loviti vještice, to kod nas spada u sportsku disciplinu.

Koji su to autori/ce bitno utjecali na vaših 40 godina karijere? Postoji li neko djelo koje vas je osobito odredilo?

Ne volim to pitanje, nekako se osjećam neugodno kad trebam izvući omiljene i važne pisce jer ih ne mogu sve nabrojiti. Na mene utječe sve što čitam, dobro kao i loše. Iz loših se knjiga svašta može naučiti, već sama činjenica da je neko djelo loše napisano vas uči pisanju. Neki su me pisci oduševili kad sam bila mlada a na drugo čitanje baš i nisu, a neke druge sam otkrila jako kasno. Neka djela čitam samo djelomično ...Ne možete pisati a da ne čitate, to je takva vrsta poziva.  

Kako ste doživjeli #MeToo pokret u svijetu i akciju Nismo same u Hrvatskoj? U Bosni i Hercegovini nedavno je objavljena naslovnica magazina “Gracija” s ispoviješću žene žrtve nasilja. To je, lako moguće, prva takva naslovnica u BiH. U kojoj mjeri mediji mogu doprinijeti sveukupnoj borbi za ženska prava? 

 Odjek #MeToo pokreta u bivšim socijalističkim zemljama, u usporedbi sa zapadom, bio je puno slabiji. Pretpostavljam da je tome razlog prošlost kada se o nasilju te vrste nije uopće razgovaralo, kao da ne postoji u društvu. Bile su rijetke prijave policiji ili suđenja za nasilje u obitelji, a kamoli za seksualno uznemiravanje na poslu. Silovatelji bi obično dobivali minimalne kazne. Patrijarhat je opstao usprkos zakonima socijalističke države koji su nastojali emancipirati žene. Kao što opstaje i danas, bez obzira na to što se za žene mnogo toga promijenilo na bolje. Što se časopisa Gracija tiče, oduševila me novogodišnja naslovna stranica s fotografijom Martine Mlinarević nakon operacije odstranjivanja dojke. I Martina i redakcija Gracije objavile su tu, za svaku sredinu vrlo hrabru fotografiju, zato da bi osvijestile žene o opasnosti od raka dojke. To je primjer, kao i naslovnica koju spominjete, kako mediji mogu pomoći. Naravno da mogu pomoći borbi i to ne samo za ženska prava, recimo sada puno pišu o klimi i pretjeranoj emisija CO2, ali većini je ipak najvažnija prvenstveno prodaja, a to znači senzacionalizam. 

Žene posvuda na svijetu, ustvari, dijele jednake/slične sudbine? Borba za žensku ravnopravnost trajat će do Sudnjeg dana?
 

Da, dobro ste rekli, sudbine su im slične u smislu podčinjenosti muškarcu jer još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu koje eto kod nas u zadnje vrijeme čak jača  najviše pod utjecajem crkve. Ali ipak je to samo sličnost jer, budimo realni, na zapadu su žene izborile osnovna prava dok u nekim arapskim zemljama ne mogu putovati bez muške pratnje. Da ne spominjemo Kinu u kojoj zbog pomora ženske djece imaju manjak žena. Ili djevojčice-nevjeste u Indiji. Važno je razumjeti zašto je to tako. Žene imaju sposobnost rađanja i ni jedna se država, a pogotovo nacionalistička, niti jedno društvo neće odreći kontrole nad njihovim tijelom. Zbog toga su i mogući koraci unazad, ukidanje prava na izbor rađanja na primjer. Žene su uvjerenje kako su njihova prava civilizacijsko dostignuće, odnosno da su izborena zauvijek. Ne, nije tako i nikada neće biti tako, zbog toga moraju biti na oprezu.

Smatrate li kako je obitelj, ako govorimo o našim okvirima, tradicionalna katolička/muslimanska/pravoslavna, generalno, obitelj, najnesigurnije mjesto za ženu? 

Moglo bi se to zaključiti sudeći prema statistikama o nasilju u obitelji: oko 70% žena doživjelo je neki oblik nasilja a prijavilo ga je - samo oko 5%.   Svakako je istina da tradicionalno društvo idealizira obitelj i da je u takvom društvu žena manje ili više potčinjena i naučena trpjeti nasilje.  

Dugo ste se vremena bavili Bosnom i Hercegovinom. Kakve osjećaje i uspomene nosite? Koje su vam prve asocijacije na BiH? 

Napisala sam tri knjige o ratovima u bivšoj Jugoslaviji a kad o tome pišete, naravno da je BIH u fokusu, na žalost. Teško je govoriti o uspomenama i dojmovima. Vaše je društvo najviše stradalo u ratu i najteže se oporavlja. Vidim da je i danas podijeljeno, da još uvijek vlada neka vrsta ratne atmosfere. Zajedništvo  koje su ljudi živjeli, sve tri nacije zajedno, bilo je poput jako finog tkanja za koje trebalo dugo vremena da se istka. O tome svjedoči činjenica da je oko 30% djece bilo iz miješanih brakova. Kad se jednom ta tkanina poderala, ostale su samo krpe, ostaci skrpani zajedno na silu, prema bolesnim političkim idejama... Najgore je da ljudi teško žive, da nemaju posla, snage, strpljenja, nade. Ukratko, svaka posjeta me rastuži. 

Žene žrtve silovanja u bh. javnosti gotovo da se i ne spominju. Uvijek su redovito važnije one “muške, junačke” smrti. Žene koje su ubijane snajperima, primjerice u mom gradu, u kolektivnom sjećanju ne postoje. Dakle, ni u smrti nismo jednako vrijedni? 

Ne, nismo. Pa sjetite se samo akcije potpisivanja peticije da se silovanim ženama prizna da su ratne žrtve, nakon prikazivanja filma Jasmile Žbanić "Grbavica". Film je odličan, peticija je uspjela - ali to ne znači da se društvo odnosi prema tim žrtvama onako kako one to zaslužuju. Zašto? Sami ste dali odgovor.

 

(Davor Višnjić / PIXSELL) 

 

U jednom ste intervjuu kazali kako je za pisca dobro biti izmaknut. Taj “izmaknuti” položaj je bolji za sagledavanje društva općenito i procesa koji se događaju? Ruska autorica Ljudmila Ulicka nedavno je kazala kako “ljubav prema domovini nije isto što i odanost režimu”. Umjetnik i država bi uvijek trebali biti u nekakvom distanciranom, kritičkom odnosu? 

Potpisujem svaku riječ Ljudmile Ulicke. Ja volim biti izmaknuta jer mi se čini da tako bolje vidim neke procese u društvu. Međutim nema svatko takvu mogućnost. 

Postoji li za vas domovina? 

Naravno da postoji, zašto ne bi postojala? Pa rođena sam u Hrvatskoj i to mi nitko ne može oduzeti. Ali stvar je u tome da je domovina za mene nešto što nema veze ni s politikom ni s vlašću. Domovina je uglavnom niz emocija i sjećanja, od mirisa do hrane i pejsaža, od sjećanja na djetinjstvo i prijatelje, do kuće u Istri u kojoj provodim najviše vremena. Uostalom, domovinu pisac voli pišući jezikom te domovine. 

Kakve biste savjete dali piscima na početku karijere? 

Da ne pišu ako baš ne moraju, da odustanu na vrijeme , da od pisanja ne očekuju karijeru. Knjige gube bitku za utjecaj s vizualnim medijima, čitatelja je sve manje, novinarstvo i pisanje uopće se ne plaćaju i od toga se ne da živjeti.... Pisati knjige je zahtjevan posao, uložiš puno vremena i energije a nikad ne znaš hoće li itko pročitati to što pišeš. Dakle moraš imati jaku motivaciju, jaku potrebu da pišeš. 

U životu, kao ni u umjetnosti, ne bi trebalo raditi kompromise? Ponašati se prema onoj – ili jesi ili nisi?

Da, samo što je nemoguće živjeti bez kompromisa, tako da je to stvar mjere. Treba znati da beskompromisno ponašanje ima svoju cijenu, koja je ponekad jako velika.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250