Article_Top_970x250

Stevo Nikolić za Dnevnik.ba: Nije važno koliko godina imate, već kako se osjećate i koliko ste spremni pružiti

intervju

Stevo Nikolić za Dnevnik.ba: Nije važno koliko godina imate, već kako se osjećate i koliko ste spremni pružiti

ruj 17, 2020

Piše: Azra Isic

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Kad nam kažu ime Stevo Nikolić, odmah pomislimo na pojam "talisman". Riječ je o igraču koji je osvojio najviše trofeja u BiH. Igrao je za bh. reprezentaciju. Pored Bosne i Hercegovine i Srbije igrao je i u Slovačkoj, Mađarskoj te Rumunjskoj. Više detalja o njegovoj sportskoj karijeri i budućim govori Stevo Nikolić za Dnevnik.ba.

U svijetu nogometa ste od 1998. godine. Da niste nogometaš, što mislite čemu biste se posvetili?

Da, počeo sam trenirati s 10 godina u rodnom gradu, Bosanskom Šamcu. To je i kasno, kad vidim da sada djeca počinju s treninzima od pete ili šeste godine. Da nisam postao profesionalni nogometaš, volio bih biti glumac. Iako, nije ni kasno poslije nogometa da probam.

 

Bili ste dio  reprezentacije BiH 2008. i 2009. Možete li nam reći kakvo Vam je bilo to iskustvo?

Put me je vodio od Šamca, preko Beograda do Modriče gdje su krenuli prvi veliki seniorski uspjesi. Titula prvog strijelca Lige, šampionski pehar, pa je došao i poziv reprezentacije. To je poseban osjećaj. Još kada sam na prijateljskom meču protiv Azerbejdžana postigao gol.

 

Jedan ste od najtrofejnijih igrača u bh. Premijer ligi. Je li u ladici obaveza ostalo nešto što biste voljeli ostvariti?

Kroz karijeru sam postigao da s tri različite ekipe osvojim titule prvaka BH Premijer lige. Pri tome, titule s Modričom i Borcem su jedine za sada u povijesti tih klubova. Bio sam i najbolji strijelac ekipa, a u Mostaru sam osvojio dvije titule. U prvoj godini boravka u Mađarskoj odmah je došla i dupla kruna. Jedino što nisam ispunio je kćerkinu želju. Nisam postigao jubilarni 100. gol u BH Premijer ligi, stao sam na brojci od 94. To je ta obaveza koju nisam ispunio.

 

Igrali ste u mnogo različitih momčadi, možete li izdvojiti jednu u kojoj ste se osjećali posebno prihvaćeno?

Ne znam je li to do mene, ali uvijek sam bio odlično prihvaćen u ekipama. Svoj ego sam ostavljao po strani i gledao da uspjeh ekipe bude na prvom mjestu. S dosta suigrača sam i danas u kontaktu. Gotovo iz svakog kluba u kojem sam igrao družim se s nekim. U Mostaru sam u ekipi prepoznao i prijatelja za čitav život i izabrao ga za kuma na crkvenom vjenčanju, koje smo odlagali zbog nogometnih obaveza. To je Aleksandar Radulović, danas nogometaš Borca iz Banja Luke.

 

Utakmica koju ste igrali sa Zrinjskim protiv Viteza često spominjete kao jedan od najljepših trenutaka u karijeri. Zbog čega?

Utakmicu protiv Viteza često spomenem. To je jedan od najljepših trenutaka u mojoj karijeri. Nogomet se igra zbog publike i stalno me je to nosilo u životu, da napravim sponu s navijačima i uz njihovu podršku odmah sve izgleda bolje. Taj splet okolnosti, ja dolazim sa zagrijavanja i krećem u igru, trener me vraća na klupu i onda cijela tribina uzvikuje moje ime. Moja Sofija, koja je tada imala pet godina, počela je plakati na stadionu. Takav naboj iskrenih emocija i podrške nisam nikad doživio.

 

Možete li opisati jedan od najboljih trenutaka koje ste proživjeli u svijetu nogometa?

Baš za stadion pod Bijelim Brijegom veže me i poseban nogometni trenutak. A to je utakmica u travnju 2014. protiv Širokog Brijega i čuveni preokret od 0:2 na 3:2. Postigao sam dva gola za sedam minuta. Ta utakmica je označila da nas nitko neće zaustaviti te sezone u osvajanju šampionskog pehara.

Bilo je još puno divnih trenutaka, ali taj je poseban. Supruga i kćer su mi prošle godine, kao poklon za rođendan, uramile dres s tog meča. On zauzima posebno mjesto u našem domu.

 

Jeste li razmišljali o tome koliko dugo se planirate posvetiti nogometu? A što ćete raditi nakon toga?

U lipnju 2019. nakon što je Sofija završila drugi razred na Grbavici, u Sarajevu, odlučio sam da je vrijeme da presječem. Skrasili smo se u Beogradu nakon mnogo selidbi. Ja sam ovdje bio prvo u Žarkovu, a sada sam u Brodarcu. Još uvijek s puno žara idem na svaki trening. Svaki novi gol mi donosi radost i satisfakciju. Zdravlje me hvala Bogu služi i dok god je tako, igrat ću nogomet. Nije više važno koliko godina imate, već kako se osjećate i koliko ste spremni da pružite.

Imam plan. Već sam polako počeo da gradim i novu karijeru kao menadžer u nogometu. Želio bih da budem baš ta kvalitetna veza između kluba i igrača. Bit će mi čast ako dovođenjem kvalitetnih igrača pomognem BiH nogometu.

Dnevnik.ba