Article_Top_970x250

TITO JE ZNAO “Često mi je govorio da će sve otići kvragu kad umre”

Titov specijalni savjetnik i načelnik KOS-a

TITO JE ZNAO “Često mi je govorio da će sve otići kvragu kad umre”

ruj 20, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ivan Mišković Brk, bivši načelnik KOS-a i Titov specijalni savjetnik za sigurnost objavio je knjigu ‘Iz tajnog arhiva’ koja se sastoji od niza autentičnih dokumenata s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji, po autorovim riječima, otkrivaju i da je sam Tito bio inicijator Hrvatskog proljeća.

Najveća greška Josipa Broza Tita bila je što nije odstupao od svojih ideala i što je imao previše povjerenja u radničku klasu”, izjavio je u razgovoru za Nacional general Ivan Mišković Brk, blizak suradnik Josipa Broza i njegov dugogodišnji specijalni savjetnik za sigurnost. Iako će 22. listopada napuniti točno 100 godina, Ivan Mišković Brk je krajem kolovoza u suradnji sa svojim prijateljem i povjesničarom Andrejom Baderom izdao knjigu “Iz tajnog arhiva”. Riječ je o drugoj knjizi iz serijala o burnom životu Ivana Miškovića koji je lani izdao prvu knjigu “General iz Premanture”, u kojoj je opisao događaje od 1920. do 1967. godine. U početku su u planu bile dvije knjige, ali su Mišković i Bader prilikom rada na knjizi koja je trebala pokriti period od 1967. do raspada Jugoslavije shvatili da Mišković u svojoj arhivi ima veliki broj tajnih i do sada neobjavljenih dokumenata s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća te su odlučili izdati posebnu knjigu u kojoj su ti svi dokumenti i objavljeni u njihovu izvornom obliku. Knjiga “Iz tajnog arhiva” izdana je uz pomoć općine Medulin, a predstavljena je u starom rimskom kamenolomu Cave Romane u Vinkuranu kraj Pule.

Ivan Mišković Brk rodio se 1920. u Premanturi, a kada je imao godinu dana, obitelj se u bijegu pred talijanskim fašistima preselila u Slavonski Brod u Kraljevini SHS. Kao 15-godišnjak postao je član Saveza komunističke omladine (SKOJ), a uskoro i Komunističke partije Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata s bratom Milanom bio je jedan od organizatora ustanka u Slavoniji, a u partizanima je sudjelovala čitava obitelj – otac, majka i svih šestero djece. Na kraju rata već je bio jedan od glavnih oficira Kontraobavještajne službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a vrhunac karijere započinje 1963., kada je imenovan načelnikom KOS-a. Na toj je funkciji, a po direktnoj Titovoj zapovijedi, 1966. bio glavni sudionik eliminacije Aleksandra Rankovića. Šef KOS-a ostao je do 1971., onda je dvije godine bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost, a 1973., poslije sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i maknut iz Titove blizine i morao je otići na višegodišnje bolovanje. Vratio se u drugoj polovini 70-ih i sve do Titove smrti ostao osoba od njegova najvećeg povjerenja. U državnoj hijerarhiji bivše države važna mjesta zauzimali su i drugi Miškovići – stariji brat Milan bio je ministar unutarnjih poslova SFRJ, a poginuo je 1978. u prometnoj nesreći vozeći se s Ivicom Račanom koji je preživio poslije višednevne teške kome. Najstariji sin Zoran Mišković punih deset godina bio je na dužnosti generalnog sekretara vlade SFRJ, u vrijeme dok su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković. Knjiga “Iz tajnog arhiva” na 600 stranica obrađuje političko i vojno djelovanje general-pukovnika Ivana Miškovića u periodu od lipnja 1966. do svibnja 1971. godine, ekskluzivno i integralno predstavljajući dnevna ili tjedna Miškovićeva izvješća predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu, a originalni dokumenti korišteni isključivo u internoj komunikaciji Mišković-Tito vezani su uz djelovanje kontraobavještajne službe prema vojsci i građanima pod nadzorom tadašnje Službe državne bezbjednosti.

NACIONAL: Uoči početka našeg razgovora kazali ste da vam je ovo posljednji javni istup i da više ne želite davati intervjue. Zašto ste se ipak odlučili još jednom progovoriti o vašem životu uz Josipa Broza?

Zato što želim na neki objasniti kontekst moje druge knjige “Iz tajnog arhiva” koju sam izdao s mojim suradnikom i prijateljem Andrejom Baderom. Želim objasniti kako je do nje došlo, želim objasniti vrijeme u kojem su se odvijali događaji navedeni u knjizi te sam prije svega želio objasniti svoje stavove prema Josipu Brozu Titu i njegovoj ulozi u tim događajima. Želim sve to objasniti jer je druga knjiga zapravo nastala tijekom priprema za treću knjigu. Knjiga koju smo željeli objaviti je trebala pokrivati razdoblje od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do raspada Jugoslavije. Međutim, u pripremi te knjige pronašli smo veliki broj originalnih dokumenata s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih te smo zaključili da ih moramo objaviti u posebnom izdanju, a tek onda da se vratimo na izdavanje treće knjige.

NACIONAL: Što je toliko specifično u tim dokumentima?

Prvo ih treba staviti u kontekst vremena. Dakle, dokumenti su iz razdoblja kada je Hladni rat na vrhuncu i kada se održala osnivačka sjednica Pokreta nesvrstanih. To je razdoblje u kojem su Tito i Jugoslavija odabrali pravac u kojem će ići vanjska politika Jugoslavije. To se događa u razdoblju nakon što su poražene konzervativne snage okupljene oko Aleksandra Rankovića, o čemu smo razgovarali u intervjuu nakon izlaska prve knjige. Nakon tih događaja jugoslavenska je vojska reorganizirana na koncepciji općenarodne obrane te je odlučeno da se naglo smanji broj vojnika. Isto tako vojska je dobila zadatak da se prilagodi nesvrstanosti, odnosno da tijela vojske više ne smiju naginjati ni prema istoku niti prema zapadu.

NACIONAL: Kako su strane sile, prije svega SAD i SSSR gledale na tu reorganizaciju i novi smjer SFRJ-a?

Strane sile i strane obavještajne službe u to su se vrijeme “tukle” na prostoru Jugoslavije, a u isto vrijeme su nas i istraživali. I svaki detalj iz organizacije strukture vojske i života političkog vrha im je bio itekako značajan. Poslije 4. plenuma održanog u lipnju 1966. na Brijunima, drug Tito je meni naredio da se pripremim za jedno veliko izlaganje koje će dati cjeloviti prikaz vojne sigurnosne službe i da mu iznesem prijedloge o budućem izgledu, ali i problemima sigurnosnih i obavještajnih službi, a sve kako bi se što više umanjio utjecaj struja unutar tih službi koje su još uvijek bile vjerne SSSR-u. Na tom sam izvještaju radio 15 dana i nakon toga sam drugu Titu podnio izvještaj od gotovo 200 stranica, a samo izlaganje je trajalo oko devet sati. Sam taj podatak da me je Tito slušao devet sati mene je na neki način obvezao da cijeli taj dokument cjelovito objavim u knjizi pa da ljudi mogu vidjeti kakva je bila povijest i metodologija rada sigurnosnih službi u Jugoslaviji te je taj dokument bio i jedan od glavnih razloga za izdavanje knjige.

NACIONAL: Što ste točno prezentirali Titu i kako je on na to reagirao?

Tito je bio zadovoljan izvještajem i rekao je da sam dobro primijetio tezu o prelasku vojne sigurnosne službe iz kontraobavještajne u redovnu vojno sigurnosnu službu. Prezentirao sam mu veliki broj podataka o raznim agentima, dezerterima i drugim osobama za koje se sumnjalo da su pod patronatom stranih sila i on je na kraju rekao da idemo dobrim putem i da se treba nastaviti s transformacijom sigurnosnih službi, u kojima se treba smanjiti utjecaj stranih agenata.

NACIONAL: Znači li to da Tito nije imao potpunu kontrolu nad sigurnosnim aparatom?

Ne, imao je potpunu kontrolu, a moje izlaganje koje sam mu predstavio to je samo i potvrdilo.

NACIONAL: Ali bilo je ljudi koji su još uvijek bili bliski sa SSSR-om i nisu bili zadovoljni sa smjerom u kojem je Tito vodio Jugoslaviju?

Bilo je i takvih. Bilo je čak i izdajnika, a to se pogotovo vidjelo kada je Jovanka stupila na političku scenu i kada je tražila da ja sigurnosna izvješća osim drugu predsjedniku podnosim i njoj.

NACIONAL: Nakon tog prvog izvješća, počeli ste redovito izvještavati o sigurnosnoj situaciji u državi.

Tako je. Nekada sam i svakog dana podnosio izvještaje, a kada je Tito bio na putu u inozemstvu znalo se dogoditi i da po mjesec-dva nisam podnio izvještaje. Tito je tražio da ga izvještavam o svemu što se događa, a na kraju je on donio odluku o tome kako će reagirati na dobivene informacije. Ja sam ga upozorio da se nalazimo u situaciji u kojoj jačaju nacionalističke snage u republikama i da bi zato moglo biti problema, ali on je odgovorio da je toga svjestan i da ja samo njega izvještavam te da će on odlučiti što dalje.

NACIONAL: Je li bilo otpora nekih ljudi s obzirom na to da je bilo očito kako Tito ima neograničeno povjerenje u vas?

U principu nisam imao nekih problema osim s tom jednom paravojnom skupinom koju je oko sebe okupila Jovanka Broz.

NACIONAL: Što se točno dogodilo u cijeloj toj priči s Jovankom Broz?

Ona je ostala jedna enigma. U početku je bila vrlo samozatajna, ali kako se sve više počelo govoriti o Titu i Jovanki ili čak Jovanki i Titu, tako su i njoj apetiti počeli rasti. Ona je često prisluškivala naše razgovore i Tito je to znao jer bi često bijesno zatvorio vrata uz komentar: “Opet ona”. Kao što sam rekao, kasnije je čak tražila i da njoj podnosim izvještaje, ali sam ja to odbio. Nakon toga se počela histerično ponašati, što je donekle bilo uzrokovano i njenom bolešću. Ona je tražila da ja odem, na što je on prvo pristao, ali se 1978. predomislio i vratio me u svoj ured.

NACIONAL: Mislite li da je danas stvorena kriva slika prema cijelom sigurnosnom sustavu bivše Jugoslavije?

Mislim da je i to jedan od glavnih razloga zašto sam odlučio i objaviti knjigu sa svim originalnim dokumentima. Obavještajna i sigurnosna služba kojoj sam ja bio na čelu nije bio nikakav KOS, koji je bio tek jedan mali segment koji je radio na špijunskim slučajevima u JNA ili prema JNA. Ovi dokumenti pokazuju pravu sliku tadašnjeg sigurnosnog aparata i pokazuje da smo otkrili neke stvari i planove koji su se počeli ostvarivati tek nekoliko desetljeća kasnije

NACIONAL: Danas se sve te službe poput Udbe i KOS-a gledaju kao iste, ali je li baš bilo tako i jesu li neki ljudi preko tih službi već početkom sedamdesetih počeli borbu za Titova nasljednika?

Neki ljudi unutar Udbe koja je spadala pod ministarstvo unutarnjih poslova radili su upravo to. To su uglavnom bili srpski nacionalisti koji su već početkom sedamdesetih vjerovali da je Tito star i bolestan i da neće još dugo biti živ. Dat ću vam i jedan primjer. Meni je 1969. došao tadašnji ministar Radovan Stijačić te me je izvijestio da ga je Cvijetin Mijatović, vrlo utjecajni član partije iz BiH, tražio da mu redovno podnosi izvješća o sigurnosti i o stanju oko Josipa Broza. Naime, upravo je na inicijativu Mijatovića, Stijačić i postao ministar unutarnjih poslova i ovaj je od njega očekivao da mu redovno podnosi izvještaje te da u stvari bude njegov čovjek u Titovu okruženju. Stijačić mi je priznao da mu je Mijatović rekao da je Tito već star i da nema potrebe da ga se previše opterećuje te da njemu podnosi izvještaje. Nakon što mi je to ispričao, dogovorio sam mu sastanak s Titom, a što je bilo poslije ne znam, ali očito da Tito nije protiv Cvijetina Mijatovića poduzeo neke mjere jer je ovaj ubrzo nakon njegove smrti postao predsjednik Predsjedništva SFRJ. Zašto sam vam to ispričao? Zato što ovaj slučaj pokazuje da je već krajem šezdesetih počela borba za vlast i borba za Titova nasljednika, pa je tako jedna grupacije na čelu s Mijatovićem bila uvjerena da bi oni trebali biti ti koji će preuzeti vlast. Ono što se meni nametnulo i što sam primijetio je da su u toj grupi svi bili Srbi.

NACIONAL: Jeste li upozorili Josipa Broza na tu činjenicu?

Jesam. U svojim redovitim izvještajima sam ga na to upozorio i to je samo potvrdilo neke njegove sumnje te je potvrdilo da se u nekim republikama razvijaju nacionalističke grupacije, a i između republika je došlo do prvih većih tenzija. Tada su prvi put nacionalizmi stupili na političku scenu.

NACIONAL: Kakva je bila njegova reakcija?

Bio je vrlo zabrinut te je u skladu s mojim izvještajima i upozorenjima izvlačio određene zaključke. A zaključio je sljedeće: “Nacionalizmi su na djelu, treba ih suzbijati, a najopasniji je srpski nacionalizam”. U tom smislu je tražio detaljne izvještaje o svakoj pojavi nacionalizama koji bi ugrozili opstojnost Jugoslavije.

NACIONAL: Kako se Tito obračunavao sa srpskim nacionalistima?

Kao što sam već rekao, većina njih, uključujući i Cvijetina Mijatovića je ostala na dužnosti. Tito je želio da se kroz aktiviranje republičkih partija i razgovoru o pojavi nacionalističkih težnji te pojave uklone. Tito je imao puno povjerenje u radničku klasu. On je vjerovao da će solidarnost radničke klase biti ta koja će se suprotstaviti nacionalizmu. Naravno, to je bila jedna od njegovih najvećih pogrešaka jer su se događaji razvili potpuno drugačije.

NACIONAL: Zanimljivo je da neki dokumenti pokazuju da su Srbi u Hrvatskoj već tada radili na projektu SAO Krajine.

Mi smo došli do autentičnih dokumenata i provjeren je podatak da se general JNA i član CK SKH Rade Bulat inferiorno ponašao pred nekim kominformovcima Rkmanom i Opačićem. To nas je zaprepastilo. Oni su već tada planirali neku samostalnu pokrajinu unutar SR Hrvatske, odnosno autonomnu pokrajinu Like, Banije i Korduna sa sjedištem u Vrginmostu.

NACIONAL: Je li Tito ikada suočio Radu Bulata s tim optužbama?

Nije nikada. On je ostao u JNA do kraja karijere, umirovljen je i dobio je mirovinu. Nije mu se dogodilo ama baš ništa.

NACIONAL: Ali taj plan oni nisu tada pokrenuli, već je stvorena jedna ideja.

Tako je. To je bila ideja Rade Bulata i tih njegovih kominformovaca Rkmana i Opačića koji su bili čak i na Golom otoku i ta je ideja zaživjela u glavama ljudi na tom području te su je nekoliko desetljeća kasnije počeli sprovoditi u djelo.

NACIONAL: S druge strane, Tito se obračunao sa sudionicima Hrvatskog proljeća.

Znate li tko je bio inicijator Hrvatskog proljeća? Tito. Malo je smiješno, ali je tako. Jednom mi je prigodom rekao: “Hrvati su me podržali, podržali su i potrebu da se donesu tzv. radnički amandmani i da se s njima krene prema donošenju novog Ustava i na tome im hvala”. Prema tome, priče o tome da je Tito izdao proljećare nisu točne, već je vrh partije u Hrvatskoj izdao Tita. Za te radničke amandmane nisu bili svi, već u početku samo Hrvatska i ljudi poput Savke Dabčević Kučar koja je tada bila čest gost Josipa Broza. Kasniji događaji su pokazali da hrvatsko vodstvo nije imalo sluha za neke stvari. Između ostalog, nije imalo sluha i da je srpski nacionalizam izuzetno jak i da se protiv srpskog nacionalizma ne može boriti hrvatskim nacionalizmom jer to automatski jača srpski nacionalizam. Umjesto da je pokret za promjenu Ustava u Hrvatskoj vodila partija, među prosvjednike su se ubacili razni provokatori koji su odveli demonstracije u krivom pravcu. Tu je došlo do utapanja hrvatskog vodstva u te prosvjede i jasna je stvar da nije moglo završiti drugačije od onoga kako je završilo.

NACIONAL: U kontekstu Hrvatskog proljeća često se spominje i da ste vi spasili Franju Tuđmana od duže zatvorske kazne.

Nisam baš ja toliko zaslužan. Mene je Tito zamolio da prikupim što je više moguće podataka o Tuđmanu, a sve što sam uspio prikupiti je stalo na stranicu i pol i među tim podacima nije bilo ništa što bi Tuđmana toliko kompromitiralo. Međutim, kada sam ja donio Josipu Brozu to izvješće, kod njega je u sobi već bio Miroslav Krleža i kada sam mu rekao svoje zaključke, Tito je rekao Krleži: “Bio si u pravu što se tiče Tuđmana”. Nakon toga je izrekao onu poznatu: “Tuđmanu ne pakirati”. Tako da mislim da je Tuđmanu puno više od mene pomogao Krleža.

NACIONAL: Možete li nakon svega razumjeti one koji u Titu vide zločinca?

Tito se prikazuje kao jedan strašan čovjek, kao mač koji samo siječe glave. Međutim, iz ovih se dokumenata vidi kakvo je bilo pravo stanje. Vidi se da nacionalizam buja, da umirovljenim generalima mnoge stvari nisu jasne, vidi se koliko je rasprostranjen gospodarski kriminal. Sve to događa se u trenucima kada Josip Broz već ima skoro 80 godina. On je meni često govorio da će sve to otići kvragu kada umre.

NACIONAL: Ali zašto se nije obračunao s tim ljudima, ako je bio svjestan što se događa oko njega?

Zato što je vjerovao u četiri stvari: vjerovao je u sebe, u snagu vojske, snagu partije i radničku klasu. To su njegovi grijesi i danas možda izgleda da je Tito bio naivan, ali mora se shvatiti u kojoj se situaciji država nalazila. Jugoslavija se otvarala i prema zapadu i prema istoku. Imali smo stotine tisuća radnika u inozemstvu, a istovremeno su dolazili u Jugoslaviju milijuni turista. Tito nije imao druge opcije nego da zemlju otvori, a jedina njegova želja je bila da sve procese kontrolira Komunistička partija, ali ta se njegova želja nije ispunila. On je u nekim trenucima postupao ljudski razumljivo, ali politički potpuno nerazumljivo. Tito je bio zarobljenik mladenačkih ideja i imao je preveliko povjerenje u radničku klasu. On je maestralno odradio Drugi svjetski rat. To je čudo božje. Bio sam njegov vojnik od prvog dana i to je bilo odrađeno fenomenalno, ali problem je što je ostao vjeran tim svojim idealima i što nije od njih odstupio ni malo.

Dnevnik.ba