Article_Top_970x250

Vlaho Bogišić za Dnevnik.ba: Krleža je bh. svijet zamišljao fatalno, sudbinsko kretanje u odlasku koji se nikad ne dovršava

INTERVJU

Vlaho Bogišić za Dnevnik.ba: Krleža je bh. svijet zamišljao fatalno, sudbinsko kretanje u odlasku koji se nikad ne dovršava

velj 14, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Davor Puklavec/PIXSELL

Ako se čini da moderna hrvatska nacija ne zna što bi sa svojim bosanskim i hercegovačkim ishodištima, a čini se da je tomu na žalost tako, ako se takozvani identitetski narativi svode na vjersku i uopće epsku konvenciju, tim gore i kao otklon od "drugoga", to je upravo stoga što se zaboravilo čitati žive slike narodne mašte, čuvane na kamenim spomenicima ali i u tkanju, sve do tragova u živoj koži, rekao je Vlaho Bogišić, leksikograf i književnik u intervjuu za Dnevnik.ba.

Vlaho Bogišić je leksikograf, književnik, ustrajni tumač djela Miroslava Krleže. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Matice hrvatske i glavni urednik njezina časopisa Kolo, leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža gdje u više mandata bio ravnatelj i glavni ravnatelj. Bogišić u intervju za Dnevnik.ba govori o Miroslavu Krležu, vidljivosti i sjećanju na jednog od naših najvažnijih pisaca u hrvatskoj kulturi i općoj javnosti, Krležinim odnosima s Titom i Tuđmanom te tomu kako je promatrao BiH i njene svjetove.

Naš razgovor počinjemo temom o tomu koliko je Miroslav Krleža danas vidljiv i prisutan u kulturi i tzv. općoj javnosti. Nedavno je nagradu “Fric“, što je bio Krležin nadimak, za najbolji roman u 2019. godini osvojio “Schindlerov lift“ bosanskohercegovačkog pisca Darka Cvijetića.

“Krleža je pisac, književnost je iz javnosti potisnuta u privatnu sferu”

Bogišić na samom početku govori kako se boji da to što bi se neka nagrada ili druga javno vidljiva adresa poput festivala ili čak ustanove, pa i ulice i spomenika danas pozivala na Krležu znači malo pa ništa.

“Krleža je pisac, a književnost je potisnuta iz javnosti, u privatnu sferu. I glavna se državna književna nagrada naziva po velikom piscu, Vladimiru Nazoru. Dodjeljuje se kao godišnja i nagrada za životno djelo. Jeste li primijetili očekivanja, oduševljenje ili sporenje oko dobitnika? Niste ni mogli, jer se svela na puku formu. Nedavno je godišnje priznanje dodijeljeno sveučilišnom profesoru književnosti pred mirovinom za zbirku pogovora posvećenih Andriću.Takve je Krleža nazivao nadzornicima književnog vodostaja“, izjavio je.

Takvi danas, smatra Bogišić, čine kompaktnu većinu članstva Akademijina književnog razreda, a da im ništa ne smeta što je taj razred prije sedamdeset godina osnovao Krleža, kao što se nimalo ne ustručavaju arbitrirati oko jedne od tih Krležinih nagrada, one čiji se fond puni iz njegovih tantijema.

“Teško može biti književnog sjećanja bez ili mimo žive književnosti, a ona nije vidljiva u javnosti, teško se sjetiti nekoga književnog događaja, knjige ili praizvedbe, koji bi zaokupio pozornost, katarzično, pa iako i kao kontroverzija“, naglašava.

Pokušaj da se oživi sjećanje na Krležu, smatra Bogišić, poput inicijative da se alternativnu književnu nagradu nazove po njegovu nadimku Fric vjerojatno dolazi iz subverzivnosti njegove pojave za kakvu bi se moglo pretpostaviti da i s obzirom na dominantnu kulturnu paradigmu nije nestala.

“Ali čak i da je tome tako, a doista je gotovo sve što se u nas u narativima akademskih i političkih sfera zastupa kao kulturu suprotno onome za što se Krleža zalagao, Krleža teško više može biti poticaj.”

 

  (Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu, enciklopedija.hr) 
                                                          

“Njegovo djelo nikada nije ušlo u kanonske rasporede”

Krležino djelo, prema Bogišiću, nikad nije ni ušlo u kanonske rasporede, ono je otpočetka vibriralo kao osobni, pojedinačni izbor.

“Samo njegova trenutačna čitljivost prije dolazi iz govora društvene zbilje nego književnog svijeta kojem bi bio potreban, ljudi ga se sjete kad u kazalištu vide Glembajeve, ali ne na pozornici nego u publici. Kao za svečanosti posvećenoj tobožnjem hrvatskom predsjedanju Europom.”

Odgovarajući na pitanje što je to u suštini bila Krležina politička i društvena agenda, Bogišić ističe kako se njegovu društvenu ulogu izmistificiralo i da je dobro biti oprezan s načinom “dajte da vam rastumačim što je zapravo zastupao“.

“Sam je svoju prijateljicu uputio 'da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono što smatramo ispravnim'. Taj ga je po sebi jednostavan i teško poreciv pristup neprestance uvodio u nove prijepore“, kazao je.

Za svaki od ta tri prijedloga, tvrdi Bogišić, u nas se, naime, obično doda “ali“.

“Ispravnim, odgovornim i 'svojim' drži se odgovor, otpor, negacija nečega ili nekoga tko nam stvarno ili prema predodžbi stoji na putu. Mit o našoj narodnoj 'nesreći'povezan je čak s navodnom 'kletvom'da svoje poslove kao zajednica nećemo moći obavljati samostalno, da ćemo trpjeti 'tutore'.”

“Otpočetka je bio razumljiv i otporan glas savjesti”

Krleža je otpočetka, podsjeća Bogišić, otkad se na  ruševinama Velikoga rata dvadesetih godina prošloga stoljeća pojavio kao razumljiv i otporan glas savjesti ismijavao takvu sliku.

“Tumačio je kao pjesnik ali i aktivist da je naš problem u nama samima, pa utoliko i u našoj, a ne tek nametnutoj 'podložnosti'. Pritom je osobno preuzeo rizik, 'odgovornost' za ono 'ispravno', ostajući čvrst u gledištu kako 'čovjek ne prestaje biti lojalan građanin, ako za razliku od svoje vlasti, o raznim stvarima razmišlja logično'.“

Krleža nije poricao, podsjeća Bogišić, da su doista bitna ograničenja, gotovo sudbinska u nas, potjecala od kolonijalnog položaja u koji su južnoslavenske zemlje povijesno zapale.

“Pitanje osvještenja, modernizacijskog iskoraka povezivao je ne samo s pravom, već i vlastitom odgovornošću, tzv. kritičkom sviješću. Prošle smo jeseni u produkciji Festivala svjetske književnosti koji nakladnička kuća Fraktura organizira u Zagrebu rekonstruirali njegovo spriječeno predavanje o 'hrvatskoj književnosti“ iz tridesetih godina.“

Odbor “zagrebačkog građanstva“, navodi Bogišić, nije htio ni čuti da bi Krleža tumačio što je to “hrvatska književnost“.

“Teza im je bila da je Krleža tu književnost proglasio 'lažnom'. Premda stvar stoji suprotno, Krležina 'laž' hrvatske književnosti ne odnosi se na tekst, već na kontekst, način na kojim se ‘nadzorništvo’ promoviralo u konjunkturu. No budući da mu je bilo ipak teže začepiti usta u tekstu, nastala je galerija naših suputnika, prividno fikcionalnih, s kojima živimo, premda se čini da njegove knjige ne objavljuju. I da, to je desetljećima odgođeno predavanje prošle jeseni iz večeri u večer slušalo na stotine ljudi.”

Opće mjesto svakog razgovora o Miroslavu Krleži je i njegov odnos s Titom, a za kojeg Bogišić navodi kako je njihovo prijateljstvo uvjetovano različitim pretpostavkama, te da ga treba promatrati na više razina.

“Njih dvojica potječu iz istoga svijeta, i to kao vršnjaci, zajednička im je zavičajna kajkavska fraza, zagrebački socijalni okoliš, mobilizirani su i iste jedinice habsburške vojske za Velikog rata, bili su tako ratni dugovi Krležinih junaka iz Hrvatskog boga Marsa, Vida Trdaka i Loborec Štefa.”

 

 (Ozren Grabarić igra  Krležu u predstavi "Miroslav Krleža o hrvatskoj književnosti", tportal.hr) 

 

“Krleža suštinski nije otpao iz Titovog unutrašnjeg kruga”

Krležina se progresivna platforma, smatra Bogišić, nakon početne lenjinističke fascinacije teško prilagođavala staljinističkom deformiranju , i to ne samo kao umjetničke, literarne dogme nego upravo totalitarne presije, oličene posebice u logorima.

“U tim su sibirskim logorima počeli stradati i Krležini bliski prijatelji, sovjetski se revolucionarni projekt hranio upravo vlastitom djecom kao žrtvama. Kada su Tito kao partijski šef iz ilegale i Krleža to pokušali razjasniti nisu se mogli dogovoriti. Krleži je Staljinov pristup bio tim neprihvatljiviji jer je Moskva taktizirala oko Hitlerova divljanja po Europi, pokušavajući i sama prigrabiti Poljsku i Finsku.”

Ipak, unatoč razlazu koji se pred dramatičnim okolnostima dogodio u izletištu nadomak Zagreba, podsjeća Bogišić, gdje je Tito pred agentima pobjegao od  stola kroz kuhinju, Krleža suštinski nije otpao iz njegovog unutrašnjeg kruga.

“Nije bio u partizanima, praktično nije sudjelovao ni u forumima vlasti kada je Tito preuzme, ali se razgovor među njima nije utrnuo ni u intervalu dok Staljin ne nasrne i na samoga Tita.”

Dvojba koju se potiče sveo do danas kako to da je Tito bio privrženiji Krleži nego Andriću, za Bogišića, je smiješna.

“U trenutku kada se Tito i Krleža u Šestinama u konspiraciji prepiru što im je činiti Andrić je opunomoćenik Vlade koja im radi o glavi, otvara logore za takve kao što su njih dvojica, i to ne bilo gdje, nego kod Hitlera. Kupuje Mercedes na nacističku povlasticu, na prijemima je s Goebbelsom i ljuti se na tu svoju Vladu ako ga zaboravi kada povjerljivo šuška s ekipom iz Berlina koja spaljuje knjige.“

“Na sav  je glas grmio o olujama, federalist i društveno proskribirana figura”

No, ako i pustimo po strani, smatra Bogišić,  to da su jednako važni pisci kao i Andrić, za mnogo manje krimene, recimo Crnjanski, dugo čamili u purgatoriju progonstva, Andrić je za razliku od Krleže bio Titov antipod, konzervativni liberal i mason, unitarist i etatist, držao je svoje sumnje za sebe.

“Krleža je naprotiv, na sav glas, grmio o olujama, jednako onim historijskim kao i suvremenim. Federalist i društveno proskribirana figura, zapravo na rubu egzistencije, ostao je i kao pripadnik elite Titova poretka tek dio onog unutrašnjeg kruga. To sigurno nije bilo nešto uzgredno, naprotiv, ali mu je ostavilo mogućnost na vlastiti izbor. U svim pitanjima osim jednog, izlaska iz tog kruga.“

U pravo se u kontekstu prijateljstva s Titom, Krležu tretira kao državnog pisca Jugoslavije,  a za što Bogišić kaže kako se država o Krleži kao državno piscu uopće nije skrbila nego naprotiv.

Za razliku od Andrića, Krleža nije bio u tzv. prezidiju republika

“Kada je jugoslavenski socijalistički poredak profilirao svoju konstituciju kroz federalne jedinice, 'narodne republike' pisci su znali zauzeti važne položaje. U ustavotvornim skupštinama 1946. Štoviše se podrazumijevalo da književnici budu zastupljeni, ali su ponegdje bili birani i u prezidije, predsjedništvo republika. Tako je u Hrvatskoj Nazor sve do smrti 1949. bio predsjednik Prezidija, nominalni šef države, a u Bosni i Hercegovini Andrić član toga tijela. Eto, Đuru Pucaru Starom pa Vladu Šegrtu je bilo normalno sjediti u Predsjedništvu s Ivom Andrićem, dok Vladimir Bakarić ne bi htio ni čuti da se Krležu istakne u tom smislu.”

 

(vecernji.hr) 

 

Sabrana kolekcija njegovih djela objavljena tek nakon smrti i to u Sarajevu

Ni Krležina djela, podsjeća Bogišić, sve do njegove smrti, 1981. godine, nisu publicirana kao reprezentativna sabrana kolekcija.

“Kada je to napokon započeto, potaknuto je iz Sarajeva, i to od novinskog nakladnika, Oslobođenja. Premda je bio akademik više akademija iz jugoslavenskog kulturnog kruga ni samo djelo mu nije promovirano kao kanonsko. Uzimalo ga se pomalo s rezervom, tobože ne stoga što ne bi bilo superiorno koliko jer je ’teško’, ne uzima ga se s poželjnom lakoćom.”

Predrasuda o Krleži kao državnom piscu, tvrdi, dolazi iz uloge kulturnog reformatora a i zagovaratelja južnoslavenske kulturne premreženosti i posebnosti oko čega se, pa i uz državnu potporu, svesrdno trudio.

Učinio je mnogo za razumijevanje i afirmaciju bh. spektra

“Posebno oko enciklopedije kao prosvjetiteljskog alata višega reda. Ta je Krležina južnoslavenska koncepcija uzimala izvore iz bosanskohercegovačke tradicije pa je upravo on, posredno, učinio mnogo za razumijevanje i afirmaciju autentičnosti i održivosti beha spektra.”

Taj je kulturni aktivizam, podsjeća, inače više trošio nego promicao Krležu kao pisca, a ni unutrašnja dijalogičnost, svojevrsna “sumnja“ njegove poetike, nije, unatoč tome što je sam bio glavni tumač protudogmatskog smjera u domaćim umjetničkim praksama, nije uvijek bila poželjni model.

Osim Tita, Tuđman je druga, gotovo pa neizbježna politička figura, kada se govori o Krleži.

Kada je riječ o figurama kakve se iz historijske perspektive promatra poput Tuđmana, tvrdi Bogišić, nerijetko se u procjeni biografske cjeline ili pojedinih situacija naglašeno polazi od motivacije onoga tko se time bavi.

“Tako uopće nije rijetko naići na interpretacijski model koji Tuđmana uzima kao da do pada Berlinskog zida nije zbilja živio nego valjda hibernirao s idejom koju je onda razradio. Ako se uzmu činjenice kakvih nije malo, Tuđmanov se životni put do završnog desetljeća u kojemu je imao važnu, protagonističku ulogu razvijao tako da je zalazio u mnoga probitačna ali i krizna polja.“

Čini se da je Tuđman poput mnogih svojih vršnjaka bio fasciniran Krležom, navodi Bogišić, i prije nego će u revolucionarno doba biti prihvaćen od prvaka hrvatskog partizanskog pokreta Holjevca, Šibla, ali i Janjića Cape i Bobetka, onda i Bakarića, pa i samoga Tita.

Tuđman je, podsjetio je Bogišić, pokušavao stupiti u kontakt s Krležom kada je završavao monografiju o Ratu protiv rata, sredinom pedesetih godina, ali do toga nije došlo.

“Sačuvan je primjerak te knjige s posvetom koju mu je vjerojatno osobno donio.Krleža možda i nije osobno sudjelovao u Tuđmanovu životnom prijelazu iz Beograda u Zagreb, odnosno iz vojno političkog sektora u područje političke historiografije, ali je u doba kada se to događa u Zagrebu strukturirana prešutna, politička i institucijska koncentracija svojevrsne nacionalne emancipacije i Tuđman je planski u to uveden.”

Zatekavši se, tvrdi Bogišić, pritom na raznim čistinama, pa i između Bakarića i Krleže, Tuđman se vjerojatno imao razloga pouzdati u nevidljivo, ali logično Titovo pokroviteljstvo.

Krleži su bile važne teme koje je Tuđman otvarao

 “Krleži su teme koje je Tuđman otvarao bile važne, možda mu način na koji je to činio nije uvijek bio simpatičan, ali je nastojanje da se hrvatski revolucionarni a onda i partizanski pokret emancipira, pa i da se problemu hrvatske odgovornosti za zločine u bratoubilačkom ratu pristupi racionalno bilo nešto o čemu je sigurno razgovarao s Titom. Kao jedan od rijetkih.”

Kada se pokaže da je Tuđmanov entuzijazam s gledišta vlasti pretjeran, napominje Bogišić, Krleža će u odnosu na Tuđmana postati rezerviran, ali neće izbjeći da s Titom osobno suzbije znatniji policijski progon koji mu je prijetio.

 

 (express.hr) 

 

Tuđman se ni Krleže a ni Tita nije odrekao

“Dok su Tito i Krleža bili živi teško je bilo poreći percepciju da je Tuđman figura njihova kruga u koncepcijskom, federalističkom smislu premda su se u sedamdesetima to mnogi trudili poreći. Kao što će takvo što poslije, sve do danas poricati od nekih drugih. Ali ne i od samog Tuđmana. On se ni jednoga od njih nije odrekao.”

Odgovarajući na pitanje što ljevičari, a što desničari najviše zamjeraju Krleži, Bogišić tvrdi kako se u toj jezičnoj i društvenoj igri o ljevici i desnici koje ga prokazuju, Krleža nalazi u “sredini kruga“, kao pravednik koji je i sam u tom sudjelovanju, crtajući “kredom“ taj krug

“Kulturne i političke konfiguracije te vrste u nas jednostavno nije bilo, jer da bi se razvili idejni polovi morala bi u društvu egzistirati konkurencija. Privredna, politička i svaka druga, a toga, naime tržišta, ovdje nema, mi smo 'planska proizvodnja' u svakom smislu, u najboljem slučaju prosječna, pa ako je tko kada ispalio ostrašćeni retorički plotun spram Krleže, a jest u svim razdobljima toga plan – dovanja bilo je to, stoga, jer nije bio prosječan.“

Taj koji bi se ostrvio, navodi Bogišić, ponekad bi se doduše sam nazvao ljevičarom ili desnim konzervativcem ali mu ni tada ne bi bilo stalo da ospori nešto što Krleža zagovara.

“Naprotiv, čak i u mračno doba ustaške šizme moglo se čuti – Ma Krleža je super, ali ne dolazi u obzir. No, to je krajnost, kada se govori o desnici riječ je uglavnom o katoličkom konzervativizmu, klerikalizmu, a kako se taj idejni agens u hrvatskom društvu nikako nije ukorjenjivao pokušavao je svoju prepoznatljivost postići prokazivanjem Krleže.”

No, kako je teško biti različiti pa i od Krleže bez vlastitog svojstva, od toga osim odijuma, navodi Bogišić, nije bilo ništa.

“Profesionalni ljevačari i danas se  klone Krleže, ljevica je u hrvatskom jeziku, zapravo, kletva”

“Profesionalni ljevičari od početka do danas su ga se klonili jer su njegove dijagnoze bile korozivne za njihovu politiku čekanja, čak i kada su uz ogromne žrtve izvodili revolucionarni prevrat. Ljevica je u hrvatskom jeziku, zapravo, kletva i uvijek ide s „ali“. Recimo, nije tek poželjno nego i obvezno kazati 'hrvatska ljevica'. Krleža je taj stil prezirao. Naravno s pravom, pa ne može se reći 'hrvatski Krleža', a da to ne bude groteskno. Krleža je sinonim za Hrvatsku, zemlju koju se čita s margine, jer se iz njezinih dominantnih struja obično širi praznina.“

Krleža je, uvjeren je Bogišić, pjesnik Balada Petrice Kerempuha, književno jezičnog dokumenta iz prvog, najvišeg reda hrvatske kulture, a to znači i nacije.

“Razorna energija toga teksta sročenog u prividno teško prohodnom, narječnom, kajkavskom slogu povezala je u moderno doba ishodišta s mogućnostima. Nije se o tome baš govorilo, ali jezik je bio tu kao neporeciva, podsvjesna sigurnost zajednice u vlastitu posebnost. Jezik je s druge strane živo biće i svakome je pojedinačnom govorniku i njegovu bližem okruženju stalo da se bez prevoditelja razumije sa što širim krugom.“

 U južnoslavenskom etnografskom prostoru s time se odavno manipuliralo, podsjeća, a u federalnom političkom ambijentu to je pitanje postalo posebno osjetljivo.

“Administrativnom, birokratskom središte u Beogradu i mimo tradicionalnih aspiracija srpske kulture na cjelinu „štokavice“ bilo je stalo do 'ujednačavanja' standardne fraze političkog novogovora koji se nazivao srpskohrvatskim, dok se u Zagrebu čvrsto držalo do 'književnog' karaktera jezika.“

“Zastava hrvatskog razumijevanja vlastite historičnosti”

Sve i da nije formalno potpisao Deklaraciju, a jest, Krleža bi, tvrdi Bogišić, bio zastava tog hrvatskog razumijevanja vlastite historičnosti.

“Makar se ponekad kaže da je jezik u Deklaraciji tek povod, a da je ona, odnosno incident povezan s njome kao političkim dokumentom otvorio druga aspiracijska polja, pokazalo se da tome i nije baš tako. Naime, kada se u samostalnoj Hrvatskoj došlo do riječi kao da je napuštena energija jezične, kulturne osnove nauštrb etatističkog novogovora. Ali to je druga tema, Krleža je doista presudan za famu o Deklaraciji. Da, i kao gromobran da ju se trenutačno ne razori, ali mnogo više kao svijest koja je do nje dovela.”

O tomu koliki je bio Krležin literarni “doseg“  na europskoj, pa i svjetskoj književnoj sceni, Bogišić tvrdi kako se za posljednjih stotinjak godina, otkad se naš svijet koliko toliko percipira kao moguća adresa u kulturnoj razmjeni, tek iznimno koje književno djelo prekorači aspekt kulturne informacije i kada prijevodno uđe u krug tzv. velikih jezika.

“To se uglavnom odnosi i na kulturne posljedice Andrićeve Nobelove nagrade, statistički je ona promijenila zanimanje za toga pisca u svijetu, no doseg toga treba vidjeti. Pojedina su Krležina djela, recimo Povratak Filipa Latinovicza, prevedena na usporediv zbir jezika, ali kao da ne znamo što bismo učinili s odjekom te informacije, ako ga i ima.”

U nekim je razdobljima, pedesetih i šezdesetih godina, podsjeća, Krleža bio zanimljiv u francuskim i njemačkim književnim prevrednovanjima, objavljivali su ga prestižni nakladnici i o njemu govorila velika zapadna štampa.

“No i u tom je pogledu teško očekivati 'upućenost' u prijevodu, ako komunikacija izostaje u domaćem ambijentu. To postaje očito ako se pogleda razmjer zastupljenosti naših pisaca kojima su Andrić i Krleža recimo to tako prokrčili stazicu do europskih scena. Njihova su pojedinačna djela, recimo Kovačeva Malvina pa Kišova Grobnica, trenutačno snažno zapažena, ali se posebnost našega književnog izraza prijevodno ipak nije 'primila' kao održiv i vidljiv sustav. Vrlo vjerojatno stoga što ovdje ne egzistira sustav kontinuiteta i 'provjere' u originalu, ni kao kulturna osnova a ni kao autorska ambicija.”

BiH kao potonula civilizacija

O tomu kako je Krleža promatrao i vidio Bosnu i Hercegovinu,  Bogišić ističe kako je kroz BiH Krleža prvi puta prošao kao tridesetogodišnjak, i to na putu za Dubrovnik, te se zaustavio u Sarajevu i Mostaru.

“Nekoliko godina prije on se u pamfletu ili manifestu, već kako se uzme, poziva na bogumile, Kranjčevića i Križanića, dakle kulturne topose povezane s tim svijetom, tom potonulom civilizacijom.“

 Zajednički nazivnik, navodi, ta tri kreativna i heretička kompleksa je naš “pobunjeni čovjek“, u Krležinu je imaginariju važna slika da se na stećcima ne može naći lik čovjeka koji kleči.

“Opirući se rezignantnom i kompromiserskom, zapravo podaničkom mentalitetu svoga, kako je kazao 'potištenog’ naroda on je u Kranjčevićevu sarajevskom stanu tražio razliku koje ondje nije moglo biti, kao što će mu se u Sibiru, kada mnogo kasnije dospije u grad Križanićeva zatočeništva otkriti da se razlike ili srodnosti ne čuvaju u biljezima, granicama ucrtanim u prostor već u ljudima, ponajprije u jeziku koji govore i načinu na koji ga dijele.“

Bogišić se osvrnuo u razgovoru i na Hrvate u BiH, odnosno, hrvatski jezik u BiH, za kojeg tvrdi kako nije tek podloga nego i živi, govorni ritam jezika kojim Hrvati, ma gdje na svijetu pišu pjesme, izražavaju svoju emociju.

 

  (Spomenik Krleži u Zagrebu, djelo kiparice Marije Ujević Galetović, licegrada.hr) 

 

“Zaboravilo se čitati žive slike narodne mašte“

“Ako se čini da moderna hrvatska nacija ne zna što bi sa svojim bosanskim i hercegovačkim ishodištima, a čini se da je tomu na žalost tako, ako se takozvani identitetski narativi svode na vjersku i uopće epsku konvenciju, tim gore i kao otklon od 'drugoga', to je upravo stoga što se zaboravilo čitati žive slike narodne mašte, čuvane na kamenim spomenicima ali i u tkanju, sve do tragova u živoj koži.“

Za takve memorijske praznine, Krleža je, napominje Bogišić, izmišljao scenske i pripovjedne šablone, a mnogo je toga u njegovoj priči kompenzacijska memorijska kartica.

“Koliko se god iz Jajca i Travnika odlazilo, taj svijet uvijek u imenu i jeziku ostaje svoj“

“Ali kada je zamišljao beha svijet bio je to gotovo fatalno, sudbinsko kretanje u odlasku koji se nikad ne dovršava. Koliko god se iz Jajca i Travnika odlazilo, taj svijet uvijek u imenu i jeziku ostaje svoj, ne može ga se poreći. Riječ je i o autoidentifikaciji, jer koliko god se to pokušavalo ni Krležin se svijet prožet sumnjom i znatiželjom ne može poreći. Odbaciti da, poreći ne.“

Netom objavljena knjiga “Nedovršeni ustav i međuplemenska razmatranja” Vlahe Bogišića zbirka je eseja i rasprava, o kako kaže, protagonistima društvenoga osvješćenja na razmeđi predmodernog stanja u hrvatskim zemljama i okolici, Bogišiću i Supilu, Radiću i Krleži.

“Stari je Bogišić na konstituciji radio tako da je provjeravao, anketno i osobnim stručnim uvidima kakvo je stanje, koji su oblici određujući za zajednicu kojom se bavio, da bi na temelju toga opisao, postavio pravila kojih bi se trebala držati.“

“Međuplemenska“ razmatranja i sukobi, vječna su tema svakog razgovora o BiH, pa tako i ovog.

“Moralna i kulturna panika koju se podiže oko toga da u nas, posebno u Bosni i Hercegovini prevladava kaos, da su zajednice nefunkcionalne a u podtekstu su teorije zavjera dolaze iz različitih projekcija kako bi prilike trebalo urediti, a da se uopće ne pokušava razumjeti kakve te prilike zbilja jesu.“

Prije stotinu godina u Zagrebu se o BiH i njenim ljudima nije znalo ništa

Prije samo stotinjak godina, podsjeća Bogišić, u Zagrebu se kao zamišljenom središtu hrvatskog nacionalnog programa o beha kompleksu i ljudima nije znalo gotovo ništa.

“Da bi u konačnici i taj kulturni krug i te zajednice ljudi i prožimanjem i pokretljivošću upravo bitno odredile rezultat toga programa, u jeziku i književnosti, u vrijednostima i mogućnostima. Ali o tome se ne govori na taj način.”

Primjerice, Bogišić podsjeća kako je prije nekoliko godina, simbolički, uz veliku pompu obilježen paragraf Sabora u Zagrebu koji je muslimansku zajednicu etablirao.

“Svojevrsnim učitavanjem ucrtana je poveznica, most između toga propisa i suvremenog stanja prema kojemu se Bošnjaci, a i muslimani uopće u hrvatskom društvu osjećaju udobno i ravnopravno. Dobro je ako je, odnosno kad je tako, pa povodi za simbolički osvrt možda i nisu bitni. Ali nije dobro ne razumjeti kakav je to Sabor raspravljao o ravnopravnosti muslimanske kulture i dokud su se protezali njegovi članci.“

Bogišić tvrdi kako taj zagrebački manifest nije govorio a ma baš ništa o suživotu u BiH, Dalmaciji i Dubrovniku, Rijeci i Istri, Međimurju i Baranji.

 “Što to hoće reći? Pa vrlo jednostavno da, ako se u Zagrebu na početku novog milenija bolje nego drugdje u Europi razumije muslimanske zajednice neće to nikako biti zbog proročanskog teorijskog modela zaboravljenih sabornika, nego živoga iskustva što su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine prenijeli u zagrebačke kabinete, ali i sve spomenute zemlje za koje kao kulturna i politička svijest, kao društvo, koliko god to društvo ne bilo u najboljem stanju imamo odgovornost.“

Pravo na dostojanstvo pojedinca, i to pojedinca iz naroda koji govori o sebi

Problem s dramatiziranjem prilika u Bosni i Hercegovini, barem s hrvatskog gledišta, tvrdi, dolazi iz barem još jednog banalnog previda.

“Nije sporno da prirodno, a ne povijesno pravo naroda na recimo to tako dostojanstvo, profilirano u poveljama prošlog stoljeća nije prevladano, ali se to pravo u suvremenoj redakciji više ne može čitati mimo koncepcije ljudskih prava i to pojedinca kao konzumenta identičnog prava na dostojanstvo. I to ne pojedinca iz 'drugoga' naroda već upravo iz naroda koji 'govori' o sebi.“

Kada se ta dva “prava“, navodi, uzmu kao cjelina postaje jasnije zašto zajednice, pa i ona hrvatska u Bosni i Hercegovini zapadnu u “potištenost“ kako bi rekao Krleža, kada je riječ o izboru bilo koje vrste.

"Da bi takav izbor bio moguć, da bi imao smisla ne može biti uvjetovan nikakvom 'drugošću' i mora proizlaziti iz osobne slobode. Premda ni to nije baš vidljivo, čini se da je takve slobode sve više. Ako skoro i ne prevlada, sigurno neće splasnuti.“

Dnevnik.ba.